Ponovo mi se, kao i u prvoj trudnoći, dešava da se sve više okrećem sebi, svojoj unutrašnjosti i svojoj neposrednoj okolini, a sve me manje zanima sve što je dalje. Pozitivna strana toga je što sam se potpuno prestala živcirati zbog glupih ljudi i situacija na poslu. Pozitivna strana je i što napokon ponovo više vremena i razmišljanja posvećujem cjelovitoj prehrani. Pozitivno je što opet više čitam. Pozitivno je što sam nakon duuuuugo vremena odvojila vrijeme za redovnu rekreaciju (jer sam bicikl na žalost morala poslati na duži odmor). Pozitivno je što se više odmaram, a manje forsiram. Pozitivno je što uređujem neke stvari u stanu koje su me dugo smetale ali nikako da odvojim vremena za njih. Pozitivno je što želim učiti, što točno znam što želim učiti, pa možda i bude nešto od toga. Pozitivno je što se ne žurim toliko pa je i odnos s curama harmoničniji. Pozitivno je što se općenito manje živciram, a više osmjehujem.
S druge pak strane, negativno je, odnosno društveno nezgodno, što nemam interesa za pretresanje „tko-što-kako-zašto“ priča, negativo je što baš ne suosjećam s prijateljima kada se žale na poslovne probleme i vjerujem da općenito djelujem prilično nezainteresirano za većinu tema. Odnosno ne da samo djelujem tako, stvarno sam nezainteresirana za njih, a sada mi se čak neda niti truditi pa da glumim zainteresiranost, barem pristojnosti radi. Negativno je što lako izgubim pažnju. Negativno je što mi se većinom ne razgovara, previše toga mi se mota glavom. Negativno je i što mi se neda prisiliti se da malo proučim za koga glasati na izborima, iako to i nije bitno jer ja uvijek glasam za neke potpune luzere za koje većina nije niti čula.
Eto, postajem asocijalna. Nezainteresirana. Bez sućuti. Egocentrična. Razmišljam o prehrani, disanju, filozofiji, refleksoterapiji, skladu duha i tijela, povezivanju... Prava čudakinja.
Post je objavljen 08.11.2011. u 14:11 sati.