Marketing
Otac Anđeo Marija Miškov reformator hrvatskih dominikanki (1922-2012)
Prije točno 80 godina (1922.) na današnji dan 5. kolovoza umro je u Korčuli veliki propovjednik, vizionar, rodoljub, te reformator hrvatskih dominikanki otac Anđeo Marija Miškov.
Još u XVIII. st. temeljno zanimanje korčulanskih dominikanaca bilo je propovijedanje po svim krajevima hrvatskoga jezika, djelatnost koja je tijekom XVIII i XIX. st. nazvana pučkim misijama. O. Anđeo Marija Miškov bio je također pučki propovjednik.
Otac Anđeo Marija Miškov
Rođen je 28. studenoga 1848. na otoku Zlarinu blizu Šibenika . Na krštenju je dobio ime Ivan-Andrija. Otac Ivan bio je po zanimanju pomorac, a majka Tomka, rod. Beban (20. IX. 1826.-2. IX. 1866.), domaćica.
Ostao je bez oca kada su mu bile manje od dvije godine. Majka se ubrzo preudala u Rogoznicu za udovca Marka Tovrić-Caparina, s kojim je živjela 11 godina, ali nije imala poroda. Majka je ponovno ostala udovicom 1864.
Čini se da je Ivan-Andrija bio dijete žive, gotovo nestašne naravi. Majka je htjela doskočiti tomu problemu slanjem svoga sina u dobi od 12 godina u dominikansko sjemenište u Bolu na otoku Braču. U stilu propovjedničkoga žanra tadašnjega doba, ali i u hagiografskoj tradiciji, Miškov je u svome odlasku u dominikansko sjemenište prepoznao Božji prst:
Bog je [moju majku] nadahnuo te mi samo spomene, bili ja rado u pope pošao, a kad joj ja odgovorih, da mi se nemili crna odjeća ona odvrati, da imade i svećenika u bjelini, koje ja inače do tada nisam ni vidio bio. Smjesta pristanem, te iste godine bijah u naš Red primljen, kojega sam veseljem prigrlio.
Primio je dominikanski habit u Bolu 6. ožujka 1862. te započeo godinu novicijata u Dubrovniku. Na oblačenju je dobio ime Anđeo Marija. Prve je zavjete položio 19. ožujka 1865. u Dubrovniku, a svečane 1868. u Šibeniku. Studij filozcfije i teologije nastavio je u Splitu kod o. Jordana Zaninovica, budućega hvarskog biskupa, zatim u Šibeniku i Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 11. lipnja 1871. u Kotoru.
Miškov je, po vlastitu priznanju, volio Red i provinciju:
Naš sam sveti Red puno ljubio smatrao sam ga ocem svojim, dok sam svoju redodrža Mi ko i samu rođenu majicu volio, koja me je u istinu redovnikom sretnim odgojila i odhranila, pa me je još i podigla i odlikovala.
No, u istom dahu ispovijeda da mu je treća ljubav bila hrvatski narod:
Dok sam ja iz harnosti i iz ljubavi nastojao da kao pravi sin služim na čast i na diku i redu i redo-državi, i da se istodobno posvetim na korist moga hrvatskoga naroda iz kojega sam nikao i stoga od moje prve mladosti uvjek su me ko tri zviezde pratile: BOG, Red, i Narod moj.
U Dalmatinskoj provinciji Miškov je obavljao razne dužnosti, a bio je i starješina gotovo u svim samostanima diljem Dalmacije. Nastavio je tradiciju provincije pučkoga propovijedanja u čemu je postigao izvrsne rezultate tako da mu je Red već u 38. godini života (1886.) dodijelio naslov općega propovjednika (praedicator generalis). Mškov je također mislio da je bio vrlo uspješan misionar:
Svršiv u Redu moje nauke, 11[.] lipnja 1871 [.] bijah zaređen svećenikom u Kotoru, bijaše mi naređeno propovjedanje, a kašnje bijah odredjen apostolskim poslanikom. Kao takav obilazio sam skoro sve naše zemlje: Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, Istru, Bosnu Hercegovinu, pa čak i u Medj[i]mure i Bačku, te svukud je mene i moje sudrugove u poslanju, Bog dragi pratio, kriepio i naš rad plodno blagosivao. I tako Božjom pomoću do sada punih 40 korizma propovijedao i 301 poslanstvo obavio, sve na slavu Božju, na diku moga Reda a na duhovnu korist moga Naroda.
Miškovljeva mlađa subraća u provincciji i sestre u Kongregaciji prenose predaju o njemu kao iznimno uspješnu pučkome misionaru koji je bio obdaren mudrošcu i snagom uvjeravanja, a stekao i solidnu izobrazbu te bio obdaren smislom za humor.
Nije čudno da je Miškov za svoje geslo izabrao riječi Spiritu fervens + Domino serviens", u skraćenici (Sf + Ds) stavljao u zagavlje svojih poslanica, propovijedi, i si. Napisao je "Naputak za obavijanje misija" i "Duhovne vježbe za misionare", čiji se rukopisi čuvaju u Kongregacije u Korčuli i čekaju objavljivanje.
U svojim misijskim pohodima prošao je sve dijelove današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Banata i Bačke, propovijedajući uvijek na hrvatskome jeziku.
Prilikom višekratnoga obavljanja misija u Đakovu Miškov se bolje upoznao s biskupom bosankim i srijemskim Josipom Jurjem Strossmaverom koji ga je, po vlastitu priznanju, "izvanredno obljubio. i svojim ... povjerenjem neograničeno obdario". S njime se i dopisivao, osobito u vrijeme tih graditeljskih pothvata, te je Miškov Strossmaverova pisma brižno sačuvao i sestrama ostavio.
Miškov je stekao i naslov doktora teologije 1896. godine. Od 1870. do 1882. vršio je službu vojnoga kapelana. Utemeljitelj je pobožne zadruge "Vječni ružarij" 1888. godine, a 1894. u Splitu pokrenuo mjesečni časopis "Gospina krunica", koji je više godina uređivao.
Napisao je i "Rukovodnik sv. ružarija" (1884.) te "Svećenik kod bolesnika" (1895.). I ti rukopisi čekaju objavljivanje koje bi bilo iznimno važno ne samo za bolje poznavanje o. Miškova, nego i za povijest hrvatskoga književnog jezika te teološke nazore toga vremena.
Od društvenih djelatnosti treba istaknuti da je o. Miškov bio povjerenik zagrebačkoga Društva sv. Jeronima te Matice hrvatske, što pokazuje da je bio osviješten hrvatski rodoljub.
Miškovljevo životno djelo svakako je osnutak Kongregacije sv. Anđela čuvara u Korčuli 1905.
U njemu se već kao mladom studentu rodila misao da treba ujediniti male i raštrkane zajednice dominikanki duž Dalmacije u jednu čvrsto organiziranu Kongregaciju, osnovati Zavod kojemu bi glavna zadaća bila odgoj ženske mladeži.
Svoju zamisao počeo je ostvarivati u jubilarne 1900. godini. Najprije je poslao dvije sestre, Imeldu Jurić Hozanu Peran, u Rim da se na izvorima dominikanske duhovnosti osposobe za učiteljice kandidatkinja i novakinja.
Odmah zatim poduzima sve što je potrebno da sagradi prostrar kuću i zavod za djevojke. To je bilo moguće zahvaljujući izdašne, pomoći Josipa Jurja Strossmavera s kojim je odavno bio poveze-pravim prijateljskim odnosima. Tako je o. Miškov postao reformator hrvatskih sestara dominikanki pod geslom "Bogu, Redu, Narodu".
Nakon predstave zlatomisničkog jubileja 1921., na kojemu mu je brzojavno čestitao i papa Benedikt XV, počeo je naglo fizički propadati uslijed šećerne bolesti. Umro je 5. kolovoza 1922. u Korčuli.
Zbor sestara dominikanki iz Korčule
Post je objavljen 05.08.2012. u 00:43 sati.