..."kakav to prostor odjeljuje čovjeka od njegovih bližnjih i čini ga samotnim?
....samoća se ne mjeri kilometrima prostora koji se umeću između čovjeka i njegovih bližnjih"...
henry david thoreau - walden
ove riječi govore o onom što sam već danima željela ovdje napisati,
o toj beznadnoj dubokoj samotnosti koja me obuzima.
osjećam je dok sam među ljudima koji u životu samo zastanu kraj mene,
pored onih koji prođu i ne zastanu, pored onih koji me i ne primijete.
u njenoj sam vlasti i dok dijelim svoje sate, dane, godine.
s ljudima koji su mi najbliži i najvažniji, koje volim.
kao da postoji jedan veliki nedostatak, neka prazna odaja u meni
nešto neispunjeno,
sanjano u davno vrijeme djetinjstva, nikad ostvareno.
govorim si, sve je dobro, sve je u redu, sve imaš, puno si postigla.
ali unutra je neka tuga,
napuštenost iz davnina uvijek se vraća.
uvijek ostaje u nama trag djeteta koje je neshvaćeno od svijeta odraslih.
ta neshvaćenost,
gledanje iz drugog kuta, druge visine;
ti strani glasovi i nepoznate riječi.
neki drugi svijet,
neki drugi svemir.
gdje i kome pripadam?
Post je objavljen 28.06.2011. u 22:48 sati.