Možda jednom shvatim da moram siči sa mjesta s kojeg promatram svijet. Možda sam sjena a možda i čovjek ,nikako nisam uveli cvijet. Iako se ponekad čini da život ide pa se vrača a nepremostivi mostovi koje svakodnevno prelazimo postaju misterija koja se ne može shvatiti.
Mislio sam da sam kao čovjek odabran da postojim ali kaos postojanja uvijek je toliko stvaran da se pitam postojim li zaista. Buđenja jutrima postaju teška a noći postaju upitne ,besane. Prije nego me proglasite luđakom ,kažem ,nisam lud,ili jesam ?
Ko je danas uopče normalan u kaosu postojanja?
Pitanje na koje neznam dati odgovor .Odgovor je toliko duboko u meni da ga se bojim posegnuti , bojim se ostati izgubljen , jer znam da postojim a isto toliko me nema.
Post je objavljen 05.06.2011. u 23:48 sati.