Amos Oz, rođen kao Amos Klausner 1939. jedan je od najvećih izraelskih, pa i najznačajnijih svjetskih pisaca našega doba. Njegova djela prevedena su na 30 godina i izdana u 35 zemalja svijeta, a u posljednjih nekoliko godina spominje se kao glavni kandidat za Nobelovu nagradu, koja mu izmiče. Francuska Republika i Njemačka su ga odlikovale, a osvojio je brojne značajne izraelske i svjetske nagrade, pa tako i Goetheovu nagradu i nagradu Heinricha Heinea. Neka od njegovih najznačajnijih djela su "Moj Mihael", "Pantera u podrumu", te pretposljednji roman "Priča o ljubavi i tmini", koji je proglašen jednim od 10 najboljih izraelskih romana, a doživio je i jedan prijevod na arapski kojim nam se autor sam pohvalio ovoga četvrtka.
Naime, uz mnogo truda nakladničke kuće Fraktura i Izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj, tada se dogodio jedan od najvećih književnih događaja u Zagrebu ove godine - gostovanje ovog poznatog pisca. Već sama vijest o dolasku izazvala je euforiju u književno-umjetničkim krugovima, pa su i besplatne karte koje su se dijelile u kinu Europa, nestale u manje od tjedan dana (da podsjetim, u kinu ima gotovo 520 sjedećih mjesta), pa su organizatori dodali i pomoćna sjedala. Naravno, pojavile su se tu brojne važne ličnosti iz kulturno-političkog života naše male zemlje, pa tako i Andrea Zlatar, Vesna Pusić, Goran Marić, Ksenija Pajić, Ivo Goldstein, te i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić sa kćerkom Sašom. Usput, iskoristio sam ovo za ponovni susret sa dragom blogericom Luki, i mogu reći da nam je bilo prekrasno.
Amos Oz jedan je od književnika koji je svima razumljiv dok razgovara - ne koristi se zahtjevnim izrazima, već govori uz veliku dozu humora i ironije i o svom životu, i o događajima u Izraelu posljednjih godina , te o svojoj književnoj karijeri koju je započeo u Kibucu. Srećko Horvat je sjajno upotrijebio njegov roman "Priče o ljubavi i tmini" da započne razgovor o samom autorovu životu i političkim stajalištima. Amos Oz prokomentirao je mnoge teme, te je zapravo teško iz njegovih opširnih odgovora izvući sve zanimljive izjave.
Tako je pričao o izraelskim političarima, koji imaju običaj pozvati intelektualce (pa tako i njega) i pitati ih koji su problemi u zemlji,i u čemu su pogriješili. Nakon što ih saslušaju i slože se u potpunosti s njima , jednostavno ih ignroiraju. Ne zvuči li nam ovaj scenarij neopisivo poznato? Jedna od zanimljivijih priča bila je i o njegovom pokušaju da stvara u kibucu, gdje je napisao svoj prvi roman (kako sam kaže, u WCu), čija mu je uprava kasnije odobrila 1, pa 2, pa čak i 3 dana koja je mogao provesti samo pišući. Kibuc je nazvao i svojom najvećom školom, studijem ljudskih karaktera, te iskazao želju da se ta ideja održi , ili obnovi negdje drugdje u svemiru.
Govorio je i o svojem novom djelu, koje je također nastalo kao refleks sjećanja iz djetinjstva, i priča koje mu je pripovjedala njegova majka, čije je samoubojstvo ostavilo dubok trag u njegovom djetinjstvu. Iskreno , najdraži dio ovog razgovora bio mi je o njegovim roditeljima, o kojima govori s toliko ljubavi i strasti, što je jednostavno prekrasno i slušati i gledati. Nazvao ih je pravim "Europljanima"; koji su voljeli sve vezano uz Europu, ali im Europa tu ljubav nije uzvratila.
Srećko Horvat, mladi hrvatski filozof i književnik zaista je kvalitetno vodio razgovor, ali mu se omaklo suvišno pitanje: Mislite li da ćete osvojiti Nobelovu nagradu? Amos Oz se nije dao navući u dugačak razgovor o toj temi, već je jednostavno odgovorio: Umrijet ću sretan i ako ju ne osvojim.
Jedna od njegovih najljepših izjava o jeziku je :