U nizu misli, što kao da same od nekuda naviru, i ostavljaju trag u nećemu što pamćenjem nazivam, naiđe i poneka posebna. Naučili me da je to sa pamćenjem tako, pa i taj nauk tim pamćenjem čuvam. Ustvari bi vjerojatno činio tako i da me učili nisu. Ne bi znao da je to pamćenje, ali bi se pomašao služeći se njime. Čime? Možda bez učenja ne bi znao izreći dosta toga riječima, ali bi sigurno bio spontaniji.
Tako si zamislim da se riječima prestanem služiti, a da ipak nastojim komunicirati. Nisu riječi jedine. One čak zasjene i neke kvalitetnije načine sporazumijevanja. Da, a kako bi vama sada ovo ja prenio? Bez riječi, hm? Ustvari, često ni riječima puno ne mogu. Pitam se povremeno što vi podrazumijevate pod pojedinim pojmom? Ipak činim na taj način, ali svijestan da me možda razumijete na neke druge načine. Ponetko bude i blizu mog izmišljaja.
No, nisam to htio reči. Nadošlo samo od nekuda slijedom misli.
Gledam pred sebe, ovim slabim vidom svojim, idući polako. Okolina i je i nije slikom. Zvukovi oslikavaju, a i puno drugih osjeta, koje sam ranije, za dobra vida, zanemarivao, zakođer. Kao da otkrivam svijet na drugi način. Isti svijet, a nekako meni nov.
Krećem se i spontano nastojim povezati ono što trenucima nazivam. Nastojim biti u slijedu. Da, u slijedu, ali čega?
Tren! Tren? Opet zamisao iz područja znanja po pamćenju. Tren je onaj presjek u vremenu neizmjerno sitnog trajanja. Uprošćeno je vrijeme trena nula tj. ništa. Da, ali nula materijalno ne postoji. . Pa, neka to bude samo zamišljeno. Tako zamišljam presjek trenom.
Moj praktičan um zamišlja prerez u kojem postoji i lijevo i desno od njega. No, dobro, lijevo i desno jest nešto. Što? Ta zar nisam mislio da stvarnost jest slijed trenutaka, a sada postoji samo lijevo i desno, ili prije i poslije. Znači slijed čini veza tih sviju strana, a ja ih presjekao. Čudim se kako mislima ne mogu to dokučiti. Mnogi bi sada spremili u pamćenje da se to ne može. Ja ne. Pitam se što to i što to nastojim i što to radim? Nisam li pokušao nešto bez veze, kao pas što svoj rep lovi?
Zaustavim misli takove. Ok; presjek nije učinkovit. Znači da to samo zamišljam i da slijred jest nešto drugo. Što, ako slijeda nema? Što, ako je to kompaktna cjelina u kojoj i to što činim jest sadržina. Tada o sadržini ne mogu zboriti, jer time obezvrijeđujem tu kompaktnost cjeline. U cječini nsaprosti ne postoje dijelovi. To mi samo zamišljamo. Na taj način nema slijeda, jer bi u slijedu bilo nešto što ne postoji; osim u mislima.
I tako nailazim na novi način gledanja. Ne rasturati nego doživljavati. To je neanaliziranje poštivanjem cjeline. Da, ali kako, kada svaka misao čini neko izdvajanje. Pa, dobro, neka čini, ali to je njen način. Neka se igra. Znam da je to misao, pa čak niti ne znam. Vidim. Ona će sama doći k sebi, jer kada bi je krotio činio bi kao i ona. Jednostavno prepustiti stvarnosti da bude to što jest. Ona je to i bez obzira na moje prepuštanje, ali to je proces moje svijesti. Istini sam sviješću bliže što je manje sjeckam, a ako se to i desi, samo ću osmjehom popratiti to, jer sam svijestan toga činjenja. Ha, ha, ha, kuda ideš Mladene….? Da, kuda… i opet osmjeh.
Zadivljujuće je kako je to jednostavno. Pojavi se pitanje i evo uz njega osmjeh i kao da vidim sebe kako mislim. Da, mislim. Pa neka me. Proći će me. Što dođe i prođe.
I tako idem pločnikom dalje maglovita vida diveći se cjelini postojanja; cjelovitosti Istine, pa i to svoje divljenje njoj poklanjam osjećajem sreće. A ja razmišljao o trenu kojega nema; koji je nula.
I tako kao da lebdim, mada čvrsto nogama na tlu. Da, kao tijelo u svijetu sam tako, ali istinski spoznajom lebdim. Misao prerasta …
Eto pokušao sam opisati tok misli u traženju onga što stvarno je. Misao se trudila do viđenja sebe same. Ima i dalje, ali nešto treba ostaviti i za druge prilike. Život ipak traje … i opet osmijeh.. da, da, traje … :)
Post je objavljen 10.09.2010. u 13:28 sati.