Marketing
"Još sam sretan što postojim, pišem pesme, zvezde brojim, još sam onaj isti vetropir..."
Možda je najveća ludost koju možeš napraviti u životu, dozvoliti nekome da se zaljubi u tebe. Jer, kad se netko zaljubi u tebe, on posvoji dio tvog života pod svoj i samim time ti postaješ dio nečijeg života, sviđalo se to tebi ili ne. Jedina veća ludost od toga je da se sam zaljubiš u nekoga, jer time nužno uzimaš dio nečijeg života u svoj život, i svaka te zaljubljenost ili Ljubav mijenja i čini drugačijom osobom od osobe koje se sjećaš. To promijeni i tvoja sjećanja. Stvar sa sjećanjima je utoliko gadna, jer ćeš te svaki puta kada se ponovno zaljubiš izjedati onaj malen "crv" sjećanja na završetak prve Ljubavi/zaljubljenosti.
Zapravo me muči činjenica da sam sama sebi zabranila zaljubljenost bilo koje vrste (u ljude, mjesta i stvari) a već sam sama sebe prevarila. I to ne u jednoj osobi/mjestu/stvari:). Zabranila sam si to zapravo već vrlo davno, ali nije baš da sam se pridržavala toga.
Putuje mi se. Ne samo fizički, već i duhovno. Samo bih spakirala nešto stvari, nešto novca, foto aparat u džep, kartu Europe u ruke, pa gdje me kockica i zatvorene oči odvedu. Osoba s kojom bih putovala nema putovnicu (jako se smijem ovome:)), a kako ne znam ni jednu drugu osobu s kojom bih trenutno putovala, vjerojatno ću putovati po Hrvatskoj još neko vrijeme. Hej, osobo s kojom želim putovati, najkasnije za zimskih praznika idem van Hrvatske, pa ti odluči hoćeš li ili ne imati putovnicu:). Nisam nikada stavila ruksak na leđa, kartu u džep i podigla palac da stopiram na putu do negdje. To mi se radi. Jako mi se to radi. Želim nova iskustva. Istraživati, riječ osobe s kojom mi se putuje.
*Road to hell?*
Onda, ta stvar s putovanjima. Zapravo nije toliko bitno gdje idem. Bitan je doživljaj koji ponesem s putovanja. Shvatila sam to danas, čitajući forum o putovanjima, i tražeći za koje zemlje ne treba putovnica. Najbolja putovanja u mom životu (bilo ih je zapravo dosta, kad malo razmislim, ali ni jedno dalje) su bila ona koja nisu bila isplanirana u detalje, na kojima sam imala vremena stati kod obične kućice i diviti se načinu na koji stepenice idu u nebo. Jer da, na tom su se mjestu stube spajale s nebom, doslovno, a sve je okruživao miris lavande. I kada sam se popela do neba, osvrnuvši se oko sebe, mogla sam vidjeti pola našeg mora. Predivan osjećaj. A i imam tu potrebu stalno ići negdje. Skitnica sam vjerojatno. Lutalica? Ne, pelegrin definitivno. Volim emocije vezane uz mjesta i potpuno strane ljude. Mjesta na kojima mogu biti hrabra i samouvjerena. Nažalost, to su uvijek mjesta stotinama kilometara udaljena od mjesta koje zovem domom.
Kad smo kod naslova posta, to je iz pjesme koja u zadnje vrijeme dođe kao pozdrav. Samo ne znam ima li ime pjesme značenje, ili tekst pjesme. Jer, iako više nisam klinka, nije da se šminkam i da želim stvari skupe. Oke, želim lutati uokolo, no to i nije baš toliko skupo:). I studirati. To je skupo. Ali nije vezano uz pjesmu, hej. Hmh.. muža inžinjera.. to opet ovisi o tome što će osoba koja će mi biti muž raditi u životu, a to je još uvijek diskutabilno i promjenama podložno jer ono. Nije da imam muža u planu narednih xy godina (dvoznamenkasti broj). No kako se planovi vrlo često izjalove..
I još uvijek navrh glave imam "(belu)mašnicu od svile
"
Želim da ovo pročitaš.
Post je objavljen 29.07.2010. u 04:14 sati.