Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/positivevibrations

Marketing

Pisala sam, pišem i dalje...

Pozdrav svima...
Nisam zaboravila. Pišem, pišem često i puno, ali sve to su uglavnom duge priče, gotovo pripovjetke, novele koje nemaju bog zna kakav zaplet, ali mi se sviđaju. Ne objavljujem ih jer su predugačke i često sasvim irealne. Baš poput mene :D

Novosti ima kao i uvijek... Najnovija je ona o jednom dečku. Naravno... Evo i nešto o njemu... Kratko, slatko i u obliku dnevnika... Priča je završila, inspiracija je ostala, a sve se baš ovako događalo... Mislim da je romantika kriva što nije potrajalo...

Zeko

Prvi put kada smo se našli nisu svirale fanfare niti je sjalo ponoćno sunce. Večer je bila obična, prohladna. Jedan tipičan četvrtak u studenom. Ušetala sam na Zrinjevac tresući se – što od straha jer nisam pojma imala s kime se zapravo nalazim, što od bijesa jer nisam imala pravi alibi. Dogovor da se nađemo na Zrinjevcu, u mraku, među drvećem, s jako malo ljudi koji bi ondje lunjali u sedam popodne mi se više i nije činio tako dobrom idejom, ali nervoza kao da je nestajala što sam se više približavala dogovorenom mjestu. Sjela sam na klupicu u blizini glazbenog paviljona malo prerano i čekala. Na klupici preko puta moje sjedio je neki dečko. Iskreno rečeno, nisam ga ni pogledala kako se spada. Primijetila sam samo da je sladak i iako mi je na trenutak sinulo da bi to možda mogao biti moj dečko, ignorirala sam ga i petljala po mobitelu. Trenutak kasnije on je ustao, pružio mi ruku oslovivši me imenom…
(05.11.2009.)


***

Pet prokletih izlazaka i ja još uvijek ne znam kako i što on osjeća, jel to radi samo iz čiste zlobe ili još gore iz sažaljenja… Danas se ponovno nalazim s njim, a da i ne znam želim li se naći. Mrzim navike i svoju opsesivnu narav i potrebu da me netko konstantno voli, pazi, mazi. Ah… I još su najavili da neće biti snijega za Božić… Dva tjedna prije Božića. Kakvi će to onda biti praznici? I još danas u kino, a nedjelja je. I naravno da sutra pišem test iz hrvatskog. Bitno da se idem naći s njim…
Nisam kasnila. Film je bio dobar. Držala sam ga za ruku skoro cijelo vrijeme. Zašto? Ne znam. Želim da se nešto dogodi. Ne zato jer mi se on sviđa, nego zato jer imam priliku biti s nekim. Iako poznavajući ga, sumnjam da će se nešto više osim puse u obraz desiti. Već sam u tramvaju, a niti mu ne stojim blizu. Barem je počeo padati snijeg. Nadam se da će se zadržati do Božića. Stigla sam na Črnomerec. Čekao je moj bus sa mnom iako je bilo hladnije nego inače. Zagrlila sam ga. Dotaknuo je moje lice svojim, a onda nježno dotaknuo moje usne svojima. I opet, i opet, i opet. A u pozadini je padao snijeg…
(13.12.2009.)


***

Božić je. Kišni, bljuzgavi, vjetrovit Božić. Više podsjeća na Uskrs. Prošlo je dva tjedna. Čuli smo se jednom. Kratko. Kao da i nije prošlo puno vremena. Njegove riječi su bile isprazne, hladne, obične. Bez reakcije na pitanje hoćemo li se vidjeti. Povrijedilo me to iako ni sama nisam sigurna koliko mi je bitan. Bilo je kratko, slatko i tako prolazno. Ne znam zašto nije moglo biti ništa više. Možda sam previše očekivala, bila previše očajna. Možda nije bio za mene. Možda mu se nisam svidjela dovoljno. Možda su samo okolnosti bile takve. Moj prvi spoj na slijepo. Moj prvi poljubac. Romantika je bila previše naglašena da bi bilo stvarno. Možda jednostavno zato nije funkcioniralo. Barem je lijepa uspomena… Crno bijela ili u boji…
(25.12.2009.)


***

Nova godina, nova odluka… Odustajem. Po prvi put u svom sedamnaestogodišnjem životu dižem ruke od jedne osobe. Jer očito, njemu nije stalo. Baš poput onog užasno glupog filma koji sam iz ko zna koje dosade pogledala i usput bacila 30 kuna. Nema veze… Moram priznati, zapravo zahvaliti dotičnom stvorenju na nekoliko stvari. Prvo to što me naučio da kad se ljubim s nekim moram bit opuštena i ne misliti i kad već ne znam kaj radim pustiti onog tko zna (ili bar tako misli). I hvala mu na prvom poljupcu za pamćenje. Obično cure pamte prvi put kao nešto grozno, neromantično i ljigavo, ali s njim je bilo jednostavno, nježno i pod snijegom. Nadalje želim mu zahvaliti na tome što mi je pokazao kakvi dečki nisu za mene. Neodlučni, ne baš odviše brižni i pomalo pretihi. Nije to za mene… Samo, moraš probati da bih znao…
Još uvijek ne vjerujem da sam rekla dosta. Pomalo mi je žao. Nije tu bilo kemije, nije tu bilo vatrometa. Bilo je malčice leptirića i treme, ali čini mi se da je to samo moja zaljubljiva priroda učinila svoje. Hvala mu na svemu. Na strahu, na frustracijama, na očaju, na sreći, na dvojbama. Na greškama se uči, a ovo i nije bila velika greška. Ovo je bio pokušaj. Hvala na pokušaju. Hvala na prilici. Hvala kaj me izvukao iz kolotečine u koju sam upala. Bez brige, znam da je za njega ona prava iza ugla… Kao i uvijek.
(05.01.2010.)


Pusa svima...



Post je objavljen 07.01.2010. u 23:07 sati.