How i wonder. Is this the end?
Rekao si da nemas para. Ali sada pada kisa, 2 sata ujutro su, a ja sjedim pokraj kise.
Demit kako tipicno za mene.
Znam da mi se neces javiti, nocas. Mozda nikad vise.
Ma ne, stvarno jesam optimist, inace.
Vjerujem da ces mi se javiti, samo neznam hoce li se ista razviti iz toga.
Kisa je usporila. Ja zelim da pada, onako jako.
Jer strah me, ako mi usporimo, mozda i stanemo, mozda i postanemo sunce, mozda nas vise ni nebude.
Nikad nismo bili , sunce, nikad nismo bili normalni.
U tome i je car.
U nasim cudnim razgovorima, u nelogicnostima. U totalnim glupostima.
Volim to sto si jedini koji mi ne pokusava dokazati da me voli.
Ti si tu. Jednostavno si tu, i javljas se, kada je to to, a oboje znamo kada je to to.
To je to, kada nema vise nikog drugog.
Kada smo samo ja i ti, kad mozemo biti mi.
I nitko nece komentirati.
Pitam se polazem li previse nade u to da razumijes.
Mozda sam te precijenila sto se tice toga.
Mozda stvarno ne razumijes tu nasu igru.
A mozda sam ju ja ionako izmislilia, mozda se ni nema sto razumijeti.
Cudno je to, sto u svakom slucaju, mene nije briga. Ja samo uzivam u razgovoru s tobom.
Bas to, relaksiras me. Smirujes me.
Znam da me ne namjeravas smiriti. Vjerojatno je poanta naseg prepucavanja da ja popizdim :) ali na onaj pozitivan nacin, nadam se.
Kako god, ja se samo smirim. Ja se nasmijesim, jer tu si ti, koji si drugaciji.
Ipak, nesto me kopka.
Ne, moj mobitel nije zavibrirao.
Niti nece, nemas para, nemas net.
Ocekujem previse.
Jesi li lagao?
To je taj, littlest things.
Ponekad me previse strah.
„samo jednom se zivi, znas“
Da, sad bi dosao trenutak kada bi ja trebala reci, vidjet cemo sutra. Idemo spavati, sve je u redu.
Ne, ali kisa je prestala.
Pitam se sto radis. Da, banalno jelda. Sto bi se uopce moglo raditi u srijedu u 2 ujutro. Nista.
Nista.
Radimo li mi nista?
Post je objavljen 01.07.2009. u 02:08 sati.