Dakle dan je nagovjestio da neće biti ništa bolji od jučerašnjog..prema broju popunjenog
odjelaNo...dobro je sve što je prolazno..pa uz malo plača,suza a i ponekog izmamljenog osmijeha
punim baterije i idem dalje.No danas pred kraj radnog vremena..već poprilično izmoren od velikog broja djece
(roditelji češće naprave konfuziju i paniku),no za razumjeti je..za djecu strepe svi,pa čak i ono najbezazlenije
izgleda prestrašno.Treba ih smirivati..pričati...objašnjavati pa više neznam ni sam gdje mi je glava.
No dobro..da nastavim...taman da ču ustati da malo protegnem noge,kad ono neko tiho kuca na vrata...Kažem ja "Naprijed"... kad ono moj mali prijatelj..Ivan,onako nenajavljeno.. Pohvali se on svojom evidencijom..a ja sav sretan..sve je u najboljem redu,kada kaže on da ima iznađenje za mene
Evo šta mi je napisao
Samo sam se igrat znao
i o bolesti nisam ni razmišljao
tužan i žalostan sam bio
za mamom sam plakao
ali svi su samnom dobri bili
i svemu me naučili
hvala tebi "zoki"
što si noću k meni došao
i priče mi pričao
nikad nisam bio sam
najbolji si meni znaš...
Post je objavljen 11.02.2009. u 22:31 sati.