Hrvatska lije krokodilske suze (gdje će suza nego na oko) nad sudbinom izgubljene feralove djece...
Dok je Hrvatska bila u rukometnoj euforiji iza kulisa se vodio pravi medijski linč prema uspješnom mladom riječkom poduzetniku i donedavnom predsjedniku nogometnog kluba Rijeka, Robertu Ježiću.
Ne tako davno svi riječki šerifi, predvođeni sa Slavkom Linićem uživali su u društvu ovog poduzetnika, samo simboličnim članom HDZ-a, nadajući se nekoj kinti u trenutku kad je presušila česma njihovog stalnog sponzora, njihovog vjernog Vrhovnika. Rijeka je i inače zanimljiva sredina, iako srećom pošteđena ratnih razaranja, grad se nije ozbiljno pomakao sa mrtve točke godinama, najviše zaslugom nesposobnih lokalnih moćnika. Kad dugo imate vlast u jednoj sredini, ulijenite se, ispreplete mrežu sebi odanih trabanata i postanete nedodirljiva kasta, sama sebi dovoljna.
Bilo je pitanje vremena kada će jedna demokratski deficitarna sredina iznjedriti sebi podobni novinarski kan, propali obiteljski tjednik Feral Tribune pokazao se kao idealna prilika, imao je određeni renome, a u stvarnosti nikakvu čitanost, jer inače se ne bi ugasio, bezobzira što se nekadašnji bračni par, Viktor Ivančić i Heni Erceg ponašao poput pijanih milijardera, bezobzira na intervenciju države, nesposobna uprava, što namjerno, što zbog neznanja dozvolila je da propadne jedan istinski komunistički bilten koji sa demokracijom nije imao baš nikakve veze, a ono malo profesionalaca završilo je na ulici, ostavljenih na cjedilu od dobro situiranih i poput ličkih medvjeda zaštićenih vlastodržaca. Goniči robova na kraju su kako i dolikuje izvukli deblji kraj, pravda je spora, ali dostižna i nemilosrdna. Marinko Čulić, Viktor Ivančić, dvojac bez kormilara još uvijek prima plaću a da ništa ne radi, tako nešto moguće je još samo u našoj državi, van svake pameti je primati novac za suštinski nerad i ljenčarenje.
Sva javnost, što moramo uzeti sa rezervom jer se radi o lijevo orijentiranim prodavačima magla a oni su uvijek u ogromnoj manjini, digla se na noge zabrinuta nad sudbinom « slavnih kolumnista «, tvrde HDZ opet proganja novinare, opet se vraćamo u mračne devedesete, međutim niti su neizbježni Slavko Goldstein i Zoran Pusić u pravu kad liju krokodilske suze nad izgubljenim ovcama propalog feralovog krda, niti se radi o slavnim kolumnistima, jer ako su bili toliko uspješni, toliko čitani, zašto su propali, tjednik sa tiražom od nekoliko tisuća prodanih primjeraka očito nikoga, osim uže rodbine te ponekog ekstremista, nije zanimao.
Ipak usprkos tome slažem se, svatko ima pravo u javnost iznijeti svoje mišljenje, čak i kad to mišljenje vrijeđa zdravu pamet čitave nacije, svatko a onda i već spomenuti dvojac bez kormilara. Druga je stvar što je tržište, kao stvarni feralov sudac , presudilo tom tjedniku, tržišna utakmica je nemilosrdna, ili jesi ili nisi, nema sredine, njih dvojica su pokazali što znaju, javnost je to odbacila, stvar je jednostavna, čista matematika, egzaktna znanost i ovaj puta nepogrešivo je dokazala svu apsurdnost tvrdnji u kružoku Zorana Pusića i ekipe.
No to i nije glavni probleme hrvatske medijske zbilje, dvostruki kriteriji bi nas najviše trebali zabrinuti. Kad su redom sa hrvatske televizije letjeli profesionalci, mladi ljudi i poneki stariji vuk, nakon januarske revolucije, od Saše Kopljara, Mirjane Hrge, Ive Gačić do Obrada Kosovca i Ljiljane Bunjevac-Filipović , sve novinari u punom naponu snage ili sa velikim životnim iskustvom protjerani su na medijsku marginu ili bili prisiljeni na degradirajući status, šuti i radi, osnovna nit je bila tih vremena. Tada nitko nije našao za shodno uzeti u zaštitu spomenute novinare, masovna čistka provedena je pod paskom režima kirurški precizno, bezbolno u kristalnoj noći hrvatske televizije. Gdje su tih vremena bili lažni zagovaratelji demokratske svijesti u Hrvata, « Anđeli garava lica « šutke su uz neskriveno odobravanje promatrali ovaj progon.
Je li se danas tko sjetio zaštititi jednog barda našeg novinarstva Tihomira Dujmovića, nakon što je dobio otkaz u Večernjem listu, je li se tko sjetio progonjenih novinara iz Glasa Istre od strane jedne regionalne strančice kojoj su inače puna usta demokracije, dok u svom demokratskom predahu ne pregovaraju sa pravim, izvornim talijanskim fašistima? Da ne idemo dalje u povijest za vrijeme komunističke diktature, novinari su završavali po zatvorima, na Golim otocima, na robiji zbog nekoliko pogrešnih, režimu nepodobnih rečenica, djelom zahvaljujući danas aktualnim čuvarima demokratskog poretka i stvarnim cenzorima na hrvatskom medijskom prostoru.
To su dvostruki kriteriji, postoji jedna latinska izreka za cijeli ovaj cirkus, no i ona se izlizala, dok je tome tako, ne vidimo razloga za krokodilske suze ( gdje će suza nego na oko ) nad otužnom sudbinom dvojca bez kormilara.
Post je objavljen 08.02.2009. u 22:35 sati.