Marketing
Errare humanum est!
Priznajem - pogriješila sam! 
Priznajem da sam to dugo nijekala. Čak i onda kad je sve ukazivalo na to da griješim. Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Ja bih još dodala, osobito kad je u pitanju odgoj naše djece. Naime, i sama sam u najboljoj namjeri uporno ustrajavala u nečemu u što sam vjerovala da je ispravno. Držala sam se svojih uvjerenja k'o što se pijan drži plota, ne uviđajući da mi taj plot klizi ispod ruku i da bi uskoro mogla ostati bez oslonca...
O čemu ja to besjedim?! Suvišno je uvjeravati vas da svoju djecu beskrajno volim. I ne moram vam govoriti da sam potpuno sigurna, da mi je kao roditelju, osnovna zadaća i odgovornost, pomoći im da se oblikuju kao kvalitetne i zrele osobe. Ni to da su mi kao profesoru, psihologija i pedagogija bliska štiva. Ni to da sam uporno tragala za smjernicama, gotovim rješenjima, instant savjetima... No, sve to na žalost nije bilo dovoljno u "borbi" protiv tvrdoglavih, jogunastih, buntovnih, nerzumnih, emotivno labilnih...teenagera.
Ništa od svega što sam znala i od svega što sam naučila nije mi bilo od pomoći! Na terenu je uvijek bilo nekako drugčije, nekako kompliciranije nego u knjigama. I tako se jaz postupno produbljivao, tonovi bili sve višlji, a živci sve tanji. 
I tako je bilo sve dok mi odgovor nije doslovno bljesnuo u umu. 
Iznebuha, nakon jedne svađe u kojoj su tenzije dosegle opako visoku razinu. Rješenje je (kao što je to često slučaj) bilo vrlo jednostavno, ali time ne manje prosvjetljujuće. Problem je zapravio bio u meni! JA sam bila odgovorna za poljuljane odnose. Za obostrane frustracije. Za plimu neprijateljstva koja nas je počela preplavljivati. Od dvije osobe u sukobu ja sam trebala biti zrelija i staloženija. Ja sam trebala znati kako stati na loptu. No, čovjek s vremenom izgubi živce i počne napadati kako bi se branio. Preuzela sam ulogu šefa. Davala sam gotova rješenja. Rasipala se savjetima: "Zašto ne bi..., Mogao bi....Trebaš..." Gajila prevelika očekivanja. Stalno prigovarala. Kritizirala, češće no što sam hvalila. Bespotrebno brinula...Nije da se sada posipam pepelom, al' fakat nisam bila na visini zadatka. I sama sam postala slična teenageru kojeg sam pokušavala naučiti redu. U svom čvrstom uvjerenju da trebam biti dosljedna, brižna i (dovoljno) stroga, zaboravila sam na najvažniju stvar. Naime, da moj sin ima 17 godina. I da nam treba dijalog. Međusobno povjerenje. Uvažavanje. Da, moj sin više nije bilo malo dijete, a ja sam se prema njemu i dalje tako ponašala. Valjda zato što sam se saživjela s tom ulogom koke ispod čijeg zaštitničkog krila čuči malo pile. U svojoj ljubavi prema njemu nisam bila dovoljno pravedna. Trebala sam više slušati, a manje pričati. Više uvažavati, a manje optuživati. Više poštovati, a manje naređivati. Trebalo je dogovarati se, pričati (a ne voditi monolog), smijati se... Ulazak u svijet odraslih ne bi trebao nalikovati na opsadnu zonu! Čekaju ga, doduše, odgovornosti, padovi i usponi, razočarenja i sreća... Ali, to je čekalo i mene, i sve vas, pa smo nekako uspjeli preživjeti? Zašto je nama majkama to toliko teško shvatiti?
Zašto to neke majke nikada ne uspju shvatiti? Djecu u jednom trenutku trebamo PUSTITI. Jer uostalom, oni niti nisu NAŠA djeca. Oni su djeca svijeta. Ne smijemo im stalno kresati krila u strahu da će pasti iz gnijezda i ozlijediti se? Umjesto toga im moramo pomoći da nauče sami letjeti kad za to dođe vrijeme. Za mog sina je to vrijeme upravo došlo! I da znate, radujem se tome 
Post je objavljen 29.12.2008. u 23:07 sati.