| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
Linkovi
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Tko je Bastet?
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Errare humanum est!
Priznajem - pogriješila sam! 
Priznajem da sam to dugo nijekala. Čak i onda kad je sve ukazivalo na to da griješim. Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Ja bih još dodala, osobito kad je u pitanju odgoj naše djece. Naime, i sama sam u najboljoj namjeri uporno ustrajavala u nečemu u što sam vjerovala da je ispravno. Držala sam se svojih uvjerenja k'o što se pijan drži plota, ne uviđajući da mi taj plot klizi ispod ruku i da bi uskoro mogla ostati bez oslonca...
O čemu ja to besjedim?! Suvišno je uvjeravati vas da svoju djecu beskrajno volim. I ne moram vam govoriti da sam potpuno sigurna, da mi je kao roditelju, osnovna zadaća i odgovornost, pomoći im da se oblikuju kao kvalitetne i zrele osobe. Ni to da su mi kao profesoru, psihologija i pedagogija bliska štiva. Ni to da sam uporno tragala za smjernicama, gotovim rješenjima, instant savjetima... No, sve to na žalost nije bilo dovoljno u "borbi" protiv tvrdoglavih, jogunastih, buntovnih, nerzumnih, emotivno labilnih...teenagera.
Ništa od svega što sam znala i od svega što sam naučila nije mi bilo od pomoći! Na terenu je uvijek bilo nekako drugčije, nekako kompliciranije nego u knjigama. I tako se jaz postupno produbljivao, tonovi bili sve višlji, a živci sve tanji. 
I tako je bilo sve dok mi odgovor nije doslovno bljesnuo u umu. 
Iznebuha, nakon jedne svađe u kojoj su tenzije dosegle opako visoku razinu. Rješenje je (kao što je to često slučaj) bilo vrlo jednostavno, ali time ne manje prosvjetljujuće. Problem je zapravio bio u meni! JA sam bila odgovorna za poljuljane odnose. Za obostrane frustracije. Za plimu neprijateljstva koja nas je počela preplavljivati. Od dvije osobe u sukobu ja sam trebala biti zrelija i staloženija. Ja sam trebala znati kako stati na loptu. No, čovjek s vremenom izgubi živce i počne napadati kako bi se branio. Preuzela sam ulogu šefa. Davala sam gotova rješenja. Rasipala se savjetima: "Zašto ne bi..., Mogao bi....Trebaš..." Gajila prevelika očekivanja. Stalno prigovarala. Kritizirala, češće no što sam hvalila. Bespotrebno brinula...Nije da se sada posipam pepelom, al' fakat nisam bila na visini zadatka. I sama sam postala slična teenageru kojeg sam pokušavala naučiti redu. U svom čvrstom uvjerenju da trebam biti dosljedna, brižna i (dovoljno) stroga, zaboravila sam na najvažniju stvar. Naime, da moj sin ima 17 godina. I da nam treba dijalog. Međusobno povjerenje. Uvažavanje. Da, moj sin više nije bilo malo dijete, a ja sam se prema njemu i dalje tako ponašala. Valjda zato što sam se saživjela s tom ulogom koke ispod čijeg zaštitničkog krila čuči malo pile. U svojoj ljubavi prema njemu nisam bila dovoljno pravedna. Trebala sam više slušati, a manje pričati. Više uvažavati, a manje optuživati. Više poštovati, a manje naređivati. Trebalo je dogovarati se, pričati (a ne voditi monolog), smijati se... Ulazak u svijet odraslih ne bi trebao nalikovati na opsadnu zonu! Čekaju ga, doduše, odgovornosti, padovi i usponi, razočarenja i sreća... Ali, to je čekalo i mene, i sve vas, pa smo nekako uspjeli preživjeti? Zašto je nama majkama to toliko teško shvatiti?
Zašto to neke majke nikada ne uspju shvatiti? Djecu u jednom trenutku trebamo PUSTITI. Jer uostalom, oni niti nisu NAŠA djeca. Oni su djeca svijeta. Ne smijemo im stalno kresati krila u strahu da će pasti iz gnijezda i ozlijediti se? Umjesto toga im moramo pomoći da nauče sami letjeti kad za to dođe vrijeme. Za mog sina je to vrijeme upravo došlo! I da znate, radujem se tome 
29.12.2008. u 23:07 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh
