Propovijed biskupa dr. Mile Bogovića na misi povodom devete obljetnice smrti predsjednika Tuđmana, 10. prosinca 2008. u Gospiću
Draga braćo svećenici i ostali vjernici!
1. Svaki čovjek ima svoj životopis s osobinama koje se vežu uz njegovo ime. Ono što će ostati neraskidivo vezano uz ime Franje Tuđmana, što nijedan životopisac neće smjeti ispustiti, to je stvaranje hrvatske samostalne države. Budući da je hrvatska država naša zajednička kuća, osjećamo da je i on sudbinski vezan uz svakoga od nas. To je hrvatski narod jasno očitovao prije devet godina kada je dr. Franjo Tuđman umro, to naš narod i danas očituje kada posjećuje njegov grob, izražava mu svoju zahvalnost i moli se za njega. To čini i ovaj narod koji se večeras okupio u gospićkoj katedrali.
2. Deveta obljetnica njegove smrti bit će obilježena na raznim mjestima, ali i u crkvama. U crkva će biti obilježena ne samo zato jer je bio prvi predsjednik postojeće naše države, nego u prvom redu zato što je pod njegovim vodstvom ostvareno ono što je Crkva u Hrvata odavna osjetila kao opravdanu želju hrvatskog naroda: samostalnu državu. Crkva ne pravi programe kako voditi narod prema državnoj samostalnosti. To nije njezin zadatak. No, ona ne može a da ne podrži opravdane želje naroda. U tom smislu je i Crkva zahvalna Franji Tuđmanu što je osjetio bilo svoga naroda i u danim okolnostima vodio ga odvažno i razborito prema ostvarenju njegovih vjekovnih težnji da bude svoj na svome. Imao je naš narod i prije ljudi koji su se borili za te ciljeve, ali ih nisu izborili, bilo zato što nisu bile povoljne prilike, bilo zato što nije bilo dovoljno mudrosti i razboritosti da se ti ciljevi ostvare.
3. U svom djelovanju za samostalnu Hrvatsku Franjo Tuđman je i te kako znao vrednovati ulogu Crkve u prošlosti i sadašnjosti. Posebno je cijenio ulogu Svete Stolice. Umro je nakon puta u Rim. Liječnici su ga s razlogom odvraćali od tog puta jer mu je zdravlje bilo već dobrano narušeno. No on nije želio nikako propustiti još jedan susret s velikim prijateljem Hrvatske Ivanom Pavlom II. i njegovim suradnicima, da im još jednom izrazi zahvalnost za pomoć koju su pružili u teškim trenucima stvaranje samostalne hrvatske države. Osim toga, u Rimu je želio otvoriti izložbu koja je cijelom svijetu pokazivala domete hrvatske kulture, koja je Hrvatsku predstavljala u boljem svijetlu od onoga kako su je drugi predstavljali.
4. Za nas je dodatna motivacija da se molimo za Franju Tuđmana i da mu izrazimo zahvalnost jer je život posvetio plemenitim idealima stavljajući dobro naroda ispred svojih osobnih interesa. Možemo reći da je imao veoma razvijen sluh za osjećaje glavnine hrvatskoga naroda. Taj narod je sa svoje strane osjetio da je u njemu dobio onoga koji ne samo da poznaje njegove želje i stremljenja, nego je spreman do kraja založiti se za njihovo ostvarenje. To je bilo tako očito prigodom njegova pogreba. To su primijetili i oni koji bi željeli vidjeti ovdje neki drukčiji narod. Mirno, dostojanstveno – ali svima shvatljivo – bilo je tada svjedočenje zahvalnosti i odanosti njegova naroda.
Prisjetimo se i danas prizora prije devet godina na Trgu Sv. Marka. Narod u sabranosti i molitvenoj tišini saginje se i stavlja svaki svoju svijeću do nebrojenih drugih svjetiljki, a na licu se svih njih odražavala nečujna molitva u duši. Nije tu trebalo nikakva tumača ni vodiča. Zatim one povorke uz odar Predsjednika, redovi uz ulice kojima se kretala pogrebna povorka prema Mirogoju – veličanstven sprovod. Tko nije mogao na Mirogoj pratio je sprovod preko ekrana. Na misu zadušnicu u zagrebačku katedralu mnogi koji su željeli nisu se ni uputili jer je pribivanje toj misi bila svojevrsna povlastica.
5. Progovorila je, dakle, opet ona hrvatska duša koja je odlučno stala uz dr. Tuđmana već na početku borbe za samostalnu hrvatsku državu. Crkva u Hrvata pokazala je da razumije i podržava taj govor. Među ostalim to potvrđuje i činjenica da su svi hrvatski biskupi, osim jednoga koji se tada našao s druge strane oceana, došli da isprate svoga predsjednika države. U prigodnim govorima nadbiskupa Bozanića i kardinala Kuharića jasno je bilo rečeno, i hrvatskom narodu i cijelom svijetu, da Crkva u Hrvata stoji čvrsto uz taj narod koji ne želi da mu drugi gospodare, nego da bude svoj na svome, kako je često isticao Predsjednik.
6. Predsjednik Tuđman je dobro osjetio nevolje svoga naroda i nije štedio ni svoje vrijeme ni svoje snage da mu pomogne. Nisu ga u tome zaustavile ni slabosti toga naroda, ni otvorena neprijateljstva na koja je naišao kod tadašnjih vlasti. Bio je svjestan da se treba znati nositi s velikim teškoćama na putu koji je izabrao. Malim narodima moguće je napredovati samo ako uspiju prevladati velike otpore većih naroda, ma kako se velikim idejama ovi posljednji kitili.
Vlastodršci u komunističkoj državi sve su činili kako bi spriječili da Tuđmanova poruka dođe do naroda. A kada je nastupilo vrijeme koje je otvorilo priliku da se s narodom uspostavi izravna veza, nije se više moglo sprječavati razgovor Tuđmana s narodom. Odjednom se pokazalo koga narod podržava, kakvo društvo i državu želi. Nisu Tuđmana lako prepoznali naši "pismoznanci i farizeji" - uvijek je takvih bilo - nego ga je prvi prepoznao onaj narod koji je, uza sve to što je nakon 1945. guran na rubove društva, sačuvao vjeru u Boga i nadu u ostvarenje svojih nacionalnih težnji. To su oni koji nisu mogli napredovati zbog svojih "zaostalih" vjerskih i nacionalnih uvjerenja, oni koji se nisu okaljali političkim i ideološkim karijerizmom, nego su svednevice u znoju lica svoga zarađivali kruh svoj svagdanji. Ti su prepoznali Tuđmanov poziv.
No, Tuđman ih nije poticao da protivnicima zbog nanesenih nepravdi uzvrate jednakom mjerom, nego da se bore za stvaranje društva u kojem neće biti "jednakijih", odnosno povlaštenih. Nikoga nije želio otpisati. Pače, pokrenuo je pokret pomirenja sviju. Jer je iskreno volio svoj narod, bio je spreman oprostiti i onima koji su ga kao udbaši zlostavljali, ako su pokazali samo malo dobre volje. Bilo je zbog toga mrmljanja; ono se čuje i danas. No, bez tako širokih vrata za uključenje u pokret za Hrvatsku ne bismo u vrijeme Domovinskog rata bili svjedoci tolikih neviđenih i čudesnih događaja.
Kardinal Kuharić je često znao govoriti kako nas je samo čudo Božje dobrote spasilo. Kako drukčije tumačiti krunicu oko vrata naših branitelja nego kroz njihovu oslonjenost na Nebo. Da iza cijele te akcije nije stajala čista želja i nakana, jer ona nije imala ni prizvuk "zločinačkog pothvata", zacijelo ne bi ni Predsjednik ni hrvatski narod na tom pothvatu ohrabrivao i sveti otac Ivan Pavao II. – i svojim posjetima i svojim porukama.
8. Devet je godina od Predsjednikove smrti. Devet je godina kako se u medijima objavljuju – uveličane a često i izmišljene - njegove slabosti i njegovi nedostatci. Katkada i ljudi s visokih položaja ne mogu izustiti jednu pozitivnu njegovu osobinu, a da odmah ne prilijepe bar četiri negativne. Nije to zbog ljubavi koju imaju prema narodu ni prema državi kojoj je Tuđman bio prvi predsjednik. Nije on bio bez mane, ali i ovdje valja primijeniti onu svetopisamsku: "Tko mnogo ljubi, mnogo mu se prašta" (usp. Lk 7,47).
A pokojni predsjednik je doista mnogo ljubio Hrvatsku. Njegovo geslo: "Sve za Hrvatsku – Hrvatsku nizašto!", nije bila tek politička fraza, nego njegovo životno opredjeljenje. Zato je zaslužio da ga se s poštovanjem i s ljubavlju sjećamo, da mu budemo zahvalni i da se za nj molimo. To želimo činiti i ovim večerašnjim misnim slavljem u povodu devete obljetnice njegove smrti. Amen.
Post je objavljen 11.12.2008. u 23:59 sati.