Pregled posta

ŽENA VREMENSKOG PUTNIKA

Spisateljica Audrey Niffenegger autorica je neobičnog ljubavnog romana intrigantnog naslova koji sam stavila iznad ovog posta. Kako sam tri dana provela više ili manje u horizontali zbog neugodne viroze, imala sam vremena pročitati ovu i još jednu izvrsnu knjigu gotovo u jednom dahu. Roman nije nov, izašao je 2005. u odličnom prijevodu Dragane Vulić Budanko u izdanju Profila. Stjecajem okolnosti, tek je sad završio u mojim rukama.

Fabulu je nemoguće jednostavno prepričati, jer nas autorica tako suptilno vodi kroz brojne vremenske petlje, čvorove i čvoriće, da to može pohvatati samo netko tko pažljivo pročita cijelu knjigu. Henry je prvi čovjek kojemu je dijagnosticiran rijedak genetski poremećaj skraćeno nazvan krono.On se manifestira tako da u trenutku kad se uznemiri ili kad dođe do vizualnih podražaja zbog bljeska svjetlosti ili titranja slike na televizoru bude naprosto izbačen iz svog i premješten u neko drugo vrijeme. Često se tamo susreće s ljudima iz svoje prošlosti i budućnosti, pa i sa samim sobom. No problem je što on nikako ne može promijeniti ništa što se već odigralo u prošlosti, ma koliko to želio i pokušavao. Osim toga, kad nestane, iza njega ostane hrpa odjeće, a na novom mjestu osvane potpuno gol. Kako bi preživio, naučio je mnoge sumnjive vještine poput provaljivanja, krađe, tučnjave. U Chicagu gdje živi policija ga već poznaje jer im uvijek nestane iz zatvora prije nego što ga identificiraju. Clare poznaje Henryja od svoje šeste godine. Stalno joj se vraća, a ona postane tek postepeno svjesna da se on vraća iz različitih budućnosti i ne zna uvijek ono što je znao onaj Henry s kojim je prethodno razgovarala. Na kraju upozna Henryja u stvarnom životu, no on nije onaj kojeg je upoznala, on će to tek postati kad se nađu zajedno. Oni se vjenčaju i započnu život pun nevjerojatnih pustolovina. Obilaze liječnike i nastoje Henryjevo nestajanje dovesti pod kontrolu, a priželjkuju i dijete… I tako se nastavlja priča, vrlo romantična i paradoksalno realistična na jedan poseban, šarmantan način. Isplati se djelo pročitati i zato što je autorica izvrsna spisateljica koja dobro poznaje i voli sve likove sa svim njihovim vrlinama i manama, pažljivo plete fine niti međusobnih odnosa, a mjesta događanja također odaju poznanstvo dublje od površnog pogleda. Scene seksa kojih također ima priličan broj u romanu utkane su u cjelinu i nimalo ne vrijeđaju svojim istaknutim mjestom. Jer roman je ipak ljubavni – svevremena priča o Penelopi koja očekuje svog Odiseja, znajući da će se jednom, prije ili kasnije, vratiti.

U svakom čovjeku kriju se i Penelopa i Odisej. No Penelopa je ipak prisutnija u ženama, ona je dio anime, ne animusa. Neizmjerna, premda neprimjetna snaga kojom žene koje su doprle do svoje nutrine prolaze kroz život nema uočljivu udarnu moć muškog principa. Ali ima moć trajanja i širinu zahvaćanja koja se ponekad prenosi generacijama. Koliko puta sam gledala Penelope oko sebe, naizgled obične, neupadljive žene, u trenutku kad duboko udahnu, čvrsto stisnu zube i odluče ustrajati do kraja, i preko kraja, ako bude potrebno.

Počela sam pisati ovaj post jer sam željela obraditi dvije stvari – ženski način pisanja i putovanje kroz vrijeme, no otišla sam drugamo. O ženskom pismu sam možda nešto i rekla, a o putovanju kroz vrijeme zapravo i nemam što dodati. Vrijeme je za nas prividno ili stvarno linearno u trenutku gdje jesmo. U prošlosti izgleda ukočeno i ograničeno djelovanjem na koje više ne možemo utjecati. U budućnosti izgleda raspršeno na bezbroj mogućnosti koje se nude u svakom trenutku. No kad budućnost postane sadašnjost i kad smo prisiljeni odabrati jednu mogućnost, i ona tako postaje sadašnjost i vrlo brzo je ukrutimo u zamrznutoj prošlosti. To je način kako mi doživljavamo vrijeme. Je li to odraz stvarnosti ili našeg subjektivnog doživljaja, ne znam. Bi li vrijeme postojalo kad ne bi bilo nas koji u svakom trenutku odabiremo slijedeći trenutak u neposrednoj budućnosti? To su već filozofska pitanja i ja danas za njih nisam spremna, a neću ni biti jer ih zasad smatram nerješivima. Ostat ću tako u sadašnjosti i svemu što sam napisala dodati još jedan lijepi citat koji sam našla u knjizi. Može se tumačiti na više načina – muški, ženski ili univerzalni, kao i svaki koji je između tih krajnosti. Odaberite slobodno.

Post je objavljen 26.10.2008. u 19:41 sati.