Ponekad mi treba tako malo. Nakon tri dana bolnih vena, osmijeh mami svaki hod pa i onaj od kuće do posla. Sljedećeg jutra sam već ljuta što uopće moram na posao. I što mi je vruće. Zimi, naravno, što mi je hladno.
Pa postavim neke izazove, opravdavam “uči s lakoćom i rado pomaže drugima” - teze iz srednjoškolskih svjedodžbi. Pa si zacrtam pet ispita u prvom roku. Dam ih sedam. I svejedno mi je. Više me radovao gel za vene. Gdje nastaje zadovoljstvo? I kada nestaje? Čije su to zasluge? Moje sigurno nisu. Poprimim onda neki drugi oblik. Neku vrstu tupila, nule ili nečeg sličnog. Pa važem izazove. I nije mi jasno zašto je crveni ruž za usne teži od pola diplomskog. Htjela bih se za neke stvari boriti. Osjetiti njihovu težinu. Zbrojiti rezultat i znati da je moj. Kao da sve dolazi samo od sebe, a stvarno je. I čudno u onoj mjeri u kojoj nisam sama došla do kraja. U kojoj se sve posložilo. Zanima me samo koliko I utječe na me, što je to uopće trud i čime se mjeri. Brojčano ga ne znam prenijeti. Hoću razlomke i decimale. Konkretizaciju i preciznost. I matematiku koju sam imala ponedjeljkom i petkom prva dva sata. Možda je otud i došlo ono “uči s lakoćom”. A možda jednostavno nema prepreka. Sve je toliko jasno i sažeto da sami izmišljamo dubinu obrnuto proporcionalnu onoj morskoj, onoj šuškavo tihoj. Ne bi li nam bilo mrvu zanimljivije.
Tu sam korisna. Tu, gdje sam spora, napeta i zapeta. Razapeta između što nepoznatijih područja. U borbi koja će taliti najveće utege. I u tom položaju transformiram se u osobni trenutni lijek.
Post je objavljen 08.07.2008. u 15:42 sati.