Olovka klizi po papiru. Bole me oči. Dosta mi je razno-raznih silnica, polja, derivacija, jednadžbi i svih suludih stvari koje mi ionako nikada u poslu neće trebati. Još jedna od banalnosti sustava. Ljubav mi uči. Neću smetati. Treba nam svaki položeni ispit. Zovem mamu. Iako nije neka nadoknada za fizičku udaljenost, telefonski razgovori barem malo približe kilometre. Nadam se toplom ugodnom razgovoru o svakodnevnim stvarima. Nadam se da je dobro. Nakon dvije rečenice razgovora kaže da ima neke ružne vijesti. U mom se gradu dogodilo ubojstvo. Ubojstvo čovjeka kojeg znamo. Nismo baš kućni prijatelji, ali znamo se. Susjed je pored njegove kuće obavljao žetvu i vjetar je nanio slamu na njegovo dvorište. Susjed nije htio počistiti. Uslijedio je verbalni i fizički obračun. Ubojica je otišao kući, a žrtva kod susjeda. Ubojica se vratio s pištoljem i počeo pucati po ljudima za stolom. Srećom, nije nikoga ozlijedio. Žrtva je počela bježati, ali je sustignut i u njega su ispaljena tri metka koja su mu do bolnice oduzela život. Ubojica se zatvorio u kuću i čekao policiju. Trnci jeze su se popeli uz kralješnicu. Knedla je zapela u grlu. Ovo je službeni izvještaj policije i zvuči objektivno i hladno. Subjektivno, ne mogu zamisliti što može navesti čovjeka da digne ruku na drugog čovjeka. Dvojica ljudi su se posvađala oko SMEĆA!! Može li se naći banalniji razlog za ubojstvo?!? Što je moralo biti u glavi čovjeka koji svjesno ode kući po pištolj, vrati se i ispali tri metka u 44godišnjeg čovjeka, oca dvoje male djece, supruga, nečijeg sina?? U kakvom mi to svijetu živimo? Cijeli se život boriš, gradiš, stvaraš i onda te jednog dana dočeka metak zbog banalne, nevažne svađe! Moj je otac umro zbog više sile, zbog bolesti, nije se moglo spriječiti i s njim imam neke uspomene, trenutke, sjećanja. Ova djeca će se svog oca sjećati kroz maglu. On neće vidjeti njihove mature, diplome, nihov život. Njegova supruga će sama prolaziti kroz životne borbe. Kao zadovoljštinu će dobiti policijske izvještaje, neku jadnu kaznu ubojici, a ostatak života će živjeti samo sa sjećanjima i pitanjem: "Zašto?"
Uvijek je bilo ovakvih slučajeva. Kroz cijelu povijest. Ne mogu reći da je to odraz ovog vremena jer su takvi slučajevi isti scenarij u drugačijoj režiji. Ali svejedno mi nikad neće biti jasno zašto ljudi zaborave da su oni s kojima se svađaju, tuku, oni koje ubijaju jednako ljudi kao i oni sami. Da imaju svoje živote, obitelji, svoje svjetove, svoje probleme i radosti. Što se mora dogoditi čovjeku da prolije krv drugog čovjeka? Što se mora dogoditi čovjeku da uopće digne ruku na drugog? Ili ja nisam odavde? Ne pripadam ovamo? Ako normalno podrazumijeva nebrigu, nerazumijevanje i sve što uz to ide, drago mi je što nisam "normalna".
I znam da su sva ova pitanja uzaludna, retorička, besmislena, ali moram negdje izbaciti frustraciju i bijes i ljutnju na svijet u kojem živimo. Mrzim ga ponekad. Srećom, ima šačica ljudi zbog kojih je divno mjesto. Šteta što je to samo šačica njih...
Post je objavljen 23.06.2008. u 21:33 sati.