Prigušena svjetla. Šuštanje mlaza vode iz kupaonice. Ulično svjetlo prodire kroz pore roleta. Misli lagano puštene da lutaju dok ležim u krevetu koji miriše na tebe i čekam te. Ruka na trbuhu. Kosa rasuta po jastuku. Smješak blaženstva na licu. Nikad nisam bila sretnija. Znaš to dok mi s osmijehom prilaziš. Voliš me. Volim te. Nikada nismo ni u što bili sigurniji. Izabrali smo djeci imena. Znamo što želimo od života. I svijet je savršen. Naš svijet. Nose me valovi sreće zbog toga. A onda mi pogled na ostatak svijeta donese mala zrnca tuge i nevjerice. Kud god se okrenem – kaos. Prekidi. Prevare. Gorčina. Zidovi oko ljudi. Većina se ljudi vrti u krug svojih malih ništavnih svjetova i sami su sebi najvažniji, i nesretni. Kad pogledam svijet u kojem živimo, pomislim da smo rođeni u krivo vrijeme. Nesebičnost i bezuvjetna ljubav više nisu u modi. Ljudi su zaboravili voditi ljubav. Zaboravili su se predavati jedni drugima. Zaboravili su vjerovati. Slušati. I kako da mi onda suze radosnice iz očiju ne izmami mali predivan poklončić istinske povezanosti. Kako da mi ne dođe da plešem i skakućem od sreće jer si baš mene čekao, ti, najbolji od najboljih. Ti koji možeš svaki tren pretvoriti u bajku. Ti s kojim mogu nogu pred nogu šetati gradom dok gore tisuće svjetala, a noć izgleda kao da je posuta vilinskim prahom. Ti koji me do kraja poznaješ. S tobom bih pošla na kraj svijeta jer znam da bi u svim olujama uz mene stao. Znam da se na tebe mogu osloniti. Znam da smo zajedno u svemu. I čuvam te. Kao najvrednije blago jer to i jesi. Čuvam te kao kap vode na dlanu dok drhtiš u mojim rukama. Ljubim tvoje snove dok dišeš pored mene u toploj postelji ljubavi. Nosim te na svojim krilima kad se umoriš od svega. Držim ti štit u bitkama. Cjelivam rane. Ponekad mi se učini da su «volim te» preslabe riječi za dočarati količinu ljubavi u meni, spremnost na sve za tebe, ali intenzitet tih riječi možeš vidjeti u mojim očima, osjetiti u mom dodiru, čuti u otkucajima mog srca. I sad ću stati i prenijeti ti ostatak ljubavi kistovima pogleda, perom dodira. Onako kako samo mi znamo. Onako kako je nemoguće opisati riječima. To samo srce može.
Post je objavljen 21.06.2008. u 20:06 sati.