I prije nego sam napisala redak dva, pod ovu veličanstvenu izvedbu, Rusalka me je pročitala jasno i čisto: ljudi odlaze, ali njihova djela ostaju za vječnost.
Bliske nas duše koje odu, nikad ne napuste... To je moć njihove ljubavi.
Iz "Razgovora s Bogom", Neala Donalda Walscha
Ljudi vjeruju da sam Ja onakav kakvim me oni vide, a ne onakav kakvoga ne vide.
Ali Ja sam Veliko Nevidljivo, a ne ono što sam u nekom određenom trenutku.
U određenom smislu Ja sam ono što nisam. Ja dolazim iz nepostojanja i tamo se uvijek vraćam.
Ipak, kada dolazim u jednom određenom obliku ili nekom drugome - u obliku u kojemu mislim da Me ljudi mogu shvatiti - ljudi Mi pripisuju taj oblik zauvijek.
I kada bih se pojavio u bilo kojem drugom obliku, nekim drugim ljudima, prvi bi rekli da se drugima nisam pojavio, jer nisam tim drugima izgledao onako kao što sam izgledao prvima, niti sam im rekao iste stvari, pa stoga – jesam li to mogao biti Ja?
On je meni u toj ariji.
I još nekoliko drugih iz kojih Ga slušam i čujem.
On je meni u kipu, slici, freski... kojima se stalno i iznova vraćam.
U knjizi koja ima moć izmijeniti me.
U kapima kiše koje su me noćas veselile, jer je pljuštalo snažno i moćno i ispralo svu nečistoću s ulice, ograde, prozora...
U onim naglim i kratkim, ali istinskim trenucima tišine, kad smo svi zajedno za stolom i istovremeno shvatimo koliko umijemo biti i jesmo zahvalni
(A taj trenutak brzo prođe i onda opet svi krenemo pričati)
Sretan Uskrs vam želim
Jer On kaže:
Ja govorim svima. Sve vrijeme. Nije pitanje u tome kome Ja govorim, nego tko sluša?
Post je objavljen 21.03.2008. u 17:46 sati.