" Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote..? ", pitanje je koje smo si prošle subote postavili na kapitulu naše frame svjesni da tračanje nije nešto preko čega se samo tako treba prelaziti.
Stalno kopamo po tuđim smetlištima. Mogli bismo ispravno govoriti. A tako često govorimo krivo! Mogli bismo čuti toliko toga lijepoga. A toliko puta sa nekom zlom radošću slušamo ono ružno o drugima! Naše su oči stvorene da gledaju u svijet pun ljepote. Zašto tako buljimo u zlo?
Naša je zadaća da ne sudimo prije Boga! A svejedno smo toliko puta samo spremni isticati tuđe mane, pogreške, postupke... A mi?! Za sebe imamo tisuće izgovora i pohvala.
Zašto ne možemo zamisliti ispijanje kava sa frendom bez da se dotaknemo i priča i pričica iz tuđih života?
Zar nam je tako teško osobi pogledati u oči, odvažiti se na iskren razgovor, i s najboljom namjerom i ljubavlju joj reći ono što smo možda loše kod nje primjetili?
Pa i sam sveti Franjo, čiji primjer mi, manje ili više, želimo slijediti nam jasno govori da tračanje osiromašuje zajednicu u kojoj se ogovara. Zar si to želimo učiniti?
U Franjinu životopisu piše: "Ogovarače je strahovito oduravao, većma negoli ostale nosioce mana. Kazivao je da oni u svom jeziku nose otrov i da ostale svojim jezikom truju. Zato je one koji su prežvakali tuđe slabosti poput zajedljivih buha, kad bi govorili, izbjegavao. Kao što smo već vidjeli, otklanjao bi uši, da ih, slušajući takve, ne okalja. "
Imamo li mi hrabrosti to učiniti, slijediti Krista Franjinim stopama i onda kada treba reći NE tračaju?! Možemo li ukrotiti našu znatiželju i koji puta pregristi jezik?
Kaže nam pisac životopisa o Franji dalje ovako: "Ako bi slučajno što nepovoljno o kome pomislio ili bi slučajno izrekao koju nezgodnu riječ, odmah bi svom poniznošću priznao svoj grijeh onomu o kom je nepovoljno mislio ili nešto takvo kazao, i molio bi oproštenje. Savjest, svjedok svekolike nedužnosti, nije mu dopuštala da miruje, svom brižljivošću se čuvao, dok nije ranu srca izliječio. "
Nije li nam primjer ovog velikog, a vjerujem svima nam dragog sveca, dovoljan da shvatimo da tračanje nije nešto što je u nekim prigodama neizostavno, da tračanje nije samo obična šala, jer i sami, vjerujem, znamo koliko boli kada drugi o nama govore iza leđa.
Jesmo li dovoljno odvažni poniziti se, priznati i primjetiti pogrešku, moliti za oproštenje?!
Ne dopustimo se oglušiti svojoj savjesti, glasu Onoga koji je ljubav, kada nam u nekom kutku srca prišapne da priđemo pojedinoj osobi. Jer ogovarajući i šireći razne glasinev, kao što ona jedna priča kaže, bacamo perje koje se kasnije ne može više pokupiti!
Pokažimo da ne želimo biti oni koji će se podrugivati i ismijavati samome Kristu u darovanim nam osobama već oni koji će ako treba poput Šimuna Cirenca podmetnuti svoja leđa pod križ tih ljudi!
Post je objavljen 29.02.2008. u 16:00 sati.