Marketing
Virus ili bakterija, tko to može znati?
Potpuno sukladno Tajni, kada pričaš o bolesti, prizoveš bolest.
Kada na National Geographicu prestravljeno gledaš dvije emisije za redom o SARS-u i tuberkulozi, dobiješ, a bar klasičnu gripu.
Pričali su da je naša sektorska obiteljska liječnica otišla u mirovinu.
Ajme, srce mi se stislo. Bila je vrsna dijagnostičarka, bar što se mene tiče, nije bilo potrebe za specijalistčkim uputnicama, a jednom me je i spasila, što se veli u 5 do 12 i to na licu mjesta – u čekaoni, onako maestralno.
Naravno da sam je cijenila i pribojavala se trenutka njenog povlačenja, a kako je ona ipak generacija mojih roditelja, znala sam da mene sigurno neće ispratiti u mirovinu.
Pročitala sam i onu da moramo pronaći liječnicu svojih godina i tada stariti zajedno...
I dođem ja, onako poluživa, u ponedjeljak u ambulantu, puste me sjesti, ali svejedno - njih je okruglo dvanaest prije mene. Vrata između dva pacijenta ostanu na tren otvorena i ona se ukaže, oh zaboga... pa to je....
Imala sam malo vremena promisliti o podudarnostima i ispunjenju banalnih želja. Dobila sam si doktoricu za zajedničko križanje godina, frendicu iz osnovne škole, dragu osobu.
Nismo se vidjele... predugo, nisam imala pojma ni da je liječnica, a sada je tu, za 10-ak minuta slušat će me kako dišem.
- Bronhitis, draga....
Kratih pet minuta za njen i moj rezime, jer nakon mene je stiglo još desetak pacijenata.
(Oni koji počnu život na Turniću znaju za njegovo poznato prokletsvo: možeš proći pola svijeta, ali ako si s Turnića, na Turnić ćeš se i vratiti)
Srdačan susret, blaga raskoš emocija.
A onda košmar.
Računala sam već u srijedu biti na radnom mjestu, ali uz taj bronhitis ugurala se i gripetina. Dva dana halucinacija.
Mama mi je sjedila na krevetu i tješila me da mi se neće vene upaliti, da ne brinem, a ja sam cvilila od straha, jer znam kako je to grozno. Dolazili su neki ljudi poznati i nepoznati, jedni su vikali da moram brzo ustati i odjuriti u firmu, jer je nered neopisiv i nerješiv, gurala sam neka vrata za koja sam znala da nisu ulazna nego izlazna i ja sam htjela van, ali brava je bila zarđala i stara. Vikala sam onima s druge strane da ne mogu, a oni su odgovarali da mogu ali neću... Znala sam da sam u košmaru, ali toliko sam kopala po njemu, da mi ne treba više psihijatar, što je dobro.
Ako imate nedoumice u životu, priuštite si dobru gripu ne spuštajte si stalno temperaturu i prepustite se košmaru. Izlaz iz istog jednak je rješenju nedoumica.
Ajme, tko je meni sve tu bio.... A nije bilo nikoga.
Četvrti dan prevaljujem kulminaciju i veselim se olakšanju. Danas je, (pogled na kalendar) subota, puno sam bolje, glava je još malo mutna, tijelo je onako-iscrpljeno,
a ruke su tužne jer danima ne dodiruju i ne grle svoje najdraže zbog straha od zaraze.
Svašta sam naučila u tih par dana.
Poslije Klavocina moraš jesti. Ni slučajno karfiol. Klavax od Farmala je ubojitiji od Klavocina.
Teta magistra kaže, ne, ne istooo jeeee. A ja je pitam- jesi probalaaaaa???
Nisam. Onda šuti.
Kad haluciniraš, moraš biti sam u krevetu. To je jako važno. Inače poslije moraš previše tumačiti. Previše.
Kad su ti noge ledene od temperaturne treskavice, termosice (one mucave čarape) moraš ugrijati fenom i obući ih tople, inače se nećeš ugrijati do 4 ujutro. A kako već znaš da zbog mogućeg buncanja moraš biti sama u krevetu, nećeš imati koga da ti to učini, a sama ne možeš zbog slabosti. Košmar i smrzavica.
I kako kaže jedan čisti kirurški rez, pardon, stih iz jedne od mojih halucinacija, a i iz jednog od u zadnje vrijeme stalno ponavljajućeg ljigavog pjesmuljka – otvorio si me i ja sam prokrvarila – ljubav. Bljak.
boomp3.com
You cut me open and I
Keep bleeding
Keep, keep bleeding love
A ja ću se slijedeće godine lijepo na vrijeme cijepiti kod moje doktorice i nitko više neće na meni vježbati kirurgiju.
Post je objavljen 16.02.2008. u 21:55 sati.
