Oronule kuće stoje,napuštene davno već
i njemo gledaju napuštene pute
kojima tu i tamo netko tek zakorači.
Ubogom suze kreću jer daleko od
doma bješe,a bogat s prijezirom
tek što mora kroći da zadivi druge
kao da brine,da mu je stalo ali
to je samo hladno lice!
Otpale fasade,polovice zidova,okapnice vise
i rupe njeme,bolne kao rane mladog vojnika!
Niz pute šikara i jeka kao da se čuje,
to duše putnika prizivaju svoje.
Ko sablast za bogate stoji,a za uboga
raj nebeski!Tu i tamo samo neka trnovita ruža
viri iz obilja ruševina i traži
ruke svog vlasnika.
Prašina s puta što je vjetar nosi
stiže do nosnica starih lica i mami ih,
zove al samo suza iz oka stara
pomješa se s prašinom što ju
vjetar nosi.
Drhtave ruke pružaju se tamo
gdje oronulo već odavno je sve
al srcu ljepotu neukrade,
ostade cijeli život sjećanja koje
se srušit nedade!!!
Post je objavljen 18.01.2008. u 20:12 sati.