petak, 18.01.2008.

BEZ RIJEČI!!

Oronule kuće stoje,napuštene davno već
i njemo gledaju napuštene pute
kojima tu i tamo netko tek zakorači.
Ubogom suze kreću jer daleko od
doma bješe,a bogat s prijezirom
tek što mora kroći da zadivi druge
kao da brine,da mu je stalo ali
to je samo hladno lice!
Otpale fasade,polovice zidova,okapnice vise
i rupe njeme,bolne kao rane mladog vojnika!
Niz pute šikara i jeka kao da se čuje,
to duše putnika prizivaju svoje.
Ko sablast za bogate stoji,a za uboga
raj nebeski!Tu i tamo samo neka trnovita ruža
viri iz obilja ruševina i traži
ruke svog vlasnika.
Prašina s puta što je vjetar nosi
stiže do nosnica starih lica i mami ih,
zove al samo suza iz oka stara
pomješa se s prašinom što ju
vjetar nosi.
Drhtave ruke pružaju se tamo
gdje oronulo već odavno je sve
al srcu ljepotu neukrade,
ostade cijeli život sjećanja koje
se srušit nedade!!!