Htio sam pisati o onom kretenu, Niki Kovaču, ali neću. Nemam volje trošiti tipkovnicu na debile. Zato idemo malo na lopove.
Ne nije politika, nego religija.
Sad, znam da kreteni na moje argumente odgovaraju na potpuno primitivan način (kao: "ako komunjare mogu svoje znakove pokazivat, zašto mi ne bismo svoje?" ili "Tito je ubio više ljudi nego Pavelić, znači da mu je sve oprošteno"), stoga se neću obazirati na komentare takvog tipa.
Khmm, idemo dalje...
Dakle, Crkva. Ne kršćanstvo, ne kršćani, nego baš Crkva. Stvarno su mi zanimljive njihove metafore: popovi su pastiri. A mi smo onda ovce, je li? Zašto ne bi ljudi shvaćali sami za sebe. Npr. ja sam se okrenuo ateizmu nakon što sam pročitao Bibliju i znam o njoj više od mnogih vjernika (ako se oni uopće mogu svrstati u vjernike, jer imaju deističko viđenje boga, a zovu se kršćanima čisto iz tradicije).
Mnogi kršćani smatraju da je Crkva nepotrebna i slažem se s time. Doduše, postoje i neki koji gutaju Crkvina sranja (a to su zbilja velika govna). Recimo, popovi nas uče da budemo skromni i siromašni, a oni se koprcaju u novcima (a taj novac država izdvaja iz našeg poreza). Vatikan ima umjetnina i skulptura u vrijednosti od više milijardi dolara. Crkva se zalaže za opraštanje duga zemljama Trećeg svijeta. A zašto im oni ne otplate taj dug? Očito Crkva voli puno pričati, a kada je vrijeme za akciju, onda ništa.
Onda mi govore o Bogu koji me voli više nego što ja volim sebe, ali koji će me opet baciti u jezero vatreno i vječne vatre, da gorim i patim cijelu vječnost, samo zato što sam Njega zanijekao. Takav Bog mi više zvuči tašt i sebičan, nego dobar i pun ljubavi, ali dobro... što ja znam...
Post je objavljen 19.11.2007. u 21:53 sati.