ponedjeljak, 19.11.2007.
Prvi put bez pravog naslova, ali ironično naslov je duži od bilo kojeg dosad, iako nema konkretnog sadržaja koji govori o temi posta.
Htio sam pisati o onom kretenu, Niki Kovaču, ali neću. Nemam volje trošiti tipkovnicu na debile. Zato idemo malo na lopove.
Ne nije politika, nego religija.
Sad, znam da kreteni na moje argumente odgovaraju na potpuno primitivan način (kao: "ako komunjare mogu svoje znakove pokazivat, zašto mi ne bismo svoje?" ili "Tito je ubio više ljudi nego Pavelić, znači da mu je sve oprošteno"), stoga se neću obazirati na komentare takvog tipa.
Khmm, idemo dalje...
Dakle, Crkva. Ne kršćanstvo, ne kršćani, nego baš Crkva. Stvarno su mi zanimljive njihove metafore: popovi su pastiri. A mi smo onda ovce, je li? Zašto ne bi ljudi shvaćali sami za sebe. Npr. ja sam se okrenuo ateizmu nakon što sam pročitao Bibliju i znam o njoj više od mnogih vjernika (ako se oni uopće mogu svrstati u vjernike, jer imaju deističko viđenje boga, a zovu se kršćanima čisto iz tradicije).
Mnogi kršćani smatraju da je Crkva nepotrebna i slažem se s time. Doduše, postoje i neki koji gutaju Crkvina sranja (a to su zbilja velika govna). Recimo, popovi nas uče da budemo skromni i siromašni, a oni se koprcaju u novcima (a taj novac država izdvaja iz našeg poreza). Vatikan ima umjetnina i skulptura u vrijednosti od više milijardi dolara. Crkva se zalaže za opraštanje duga zemljama Trećeg svijeta. A zašto im oni ne otplate taj dug? Očito Crkva voli puno pričati, a kada je vrijeme za akciju, onda ništa.
Onda mi govore o Bogu koji me voli više nego što ja volim sebe, ali koji će me opet baciti u jezero vatreno i vječne vatre, da gorim i patim cijelu vječnost, samo zato što sam Njega zanijekao. Takav Bog mi više zvuči tašt i sebičan, nego dobar i pun ljubavi, ali dobro... što ja znam...
- 21:53 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
"To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
He who doubts from what he sees
Will ne'er believe, do what you please.
If the sun and moon should doubt
They'd immediately go out."
William Blake
Ovo je blog (da istaknemo očito). Molim vas bez spama, debilizma i nepotrebnih komentara. Svi koji budu ostavljali lance sreće i poruke tipa: "Super blog, posjeti moj!" dobit će po guzi, a njihovi komentari će biti po hitnom postupku izbrisani!
Ako ne dijelite moj smisao za cinični, sarkastični, suptilni humor, dakle ako ste glupi i zatucani, sigurno ćete se uvrijediti na NEŠTO napisano na ovom blogu. Ukoliko ne pronađete baš ništa što vas vrijeđa, onda mi javite i to će se promijeniti. Ako ste došli ovamo srati, shvaćati sve ozbiljno i općenito se praviti pametni dugim komentarima koji ništa ne znače, jer ste u startu promašili bit posta, onda otiđite, mamu vam! Naravno, svi posjetitelji bloga moraju prihvatiti mene, Funky Momka, kao vrhovnog gospodara života i smrti. Uživajte...
Najbolja pjesma ikad
The Court of the Crimson King
The rusted chains of prison moons
Are shattered by the sun.
I walk a road, horizons change
The tournament's begun.
The purple piper plays his tune,
The choir softly sing;
Three lullabies in an ancient tongue,
For the court of the crimson king.
The keeper of the city keys
Put shutters on the dreams.
I wait outside the pilgrims door
With insufficient schemes.
The black queen chants
The funeral march,
The cracked brass bells will ring;
To summon back the fire witch
To the court of the crimson king.
The gardener plants an evergreen
Whilst trampling on a flower.
I chase the wind of a prism ship
To taste the sweet and sour.
The pattern juggler lifts his hand;
The orchestra begin.
As slowly turns the grinding wheel
In the court of the crimson king.
On soft gray mornings widows cry
The wise men share a joke;
I run to grasp divining signs
To satisfy the hoax.
The yellow jester does not play
But gentle pulls the strings
And smiles as the puppets dance
In the court of the crimson king.
