Marketing
Nedjelja, dan od fešte
Prijevoj Poklon na Učki, organizacija Parka prirode Učka i prvi Učkarski sajam.
Naš grad ostavili smo tamo negdje dolje... A lijep je, nije li?
Sudar zelenih očiju sa zelenom bojom šume
(i Lorca u mislima...)
Tradicionalne vrijednosti, zaboravljeni zanati, vrijedne ruke ljudi sa Učke i Ćićarije...
Po starinski... zašto nas to tako privlači? Možda egzotika jednostavnog života?
Štandovi su mamili prirodnim proizvodima, originalnim suvenirom i ponudom našeg kraja, za koju nismo ni znali da postoji... baš u tolikom obimu.
Ljekovito bilje, gljive... Zamislite mirise.
Neke od ovih životinja su bolji glumci od pojedinih koje poznam..
I ne lažu. Nikad.
Pogledajte ih samo, oni poziraju. Boškarin, istarski vol, vjeran sluga svoga gospodara.
Ogromni su, a neopisivo mirni i umiljati...
Gospodar ga je tu i tamo tek dodirnuo malim štapom, oni su se okretali, namještali i pozirali.
Na žalost, sve ih manje ima.
S njom bi se družila duže, da me nisu vukli dalje.
Toliko bih joj toga bila ispričala, a ona bi me slušala i razumjela!
Dosta mi je da ih vidim ovako na slici, već im čujem zvuk. Sopele.
(Ili sopile? vječna dilema!)
E tu sam zastala i sjetila se Kengura.
I došlo mi je milo.
Dragi Kengure, još ovdje su moje misli bile uz tebe, ali odvukli su me dalje..
Priroda ima tu čudesnu moć da nam razbistri misli.
Pa su se tako razbistrile i moje, ali onako -skroz. Zahvalila sam toj velikoj moći na zdravlju i shvatila da sam sretna i da mi, osim tijela, miruje i savjest.
Ne rušim dobra prijateljstva, ne otimam tuđe muževe, ne znam kako biti zlobna. I ne lažem one koje volim.
I bit će mi najbolje da se ostavim ćorava posla i počnem pisati putopise.
Neka ovo bude prvi.
Nismo išli doma, prošli smo u Buzet, a i tamo je bila fešta..
Nastavak slijedi
Post je objavljen 10.09.2007. u 21:10 sati.