Nešto mi se doista neobično dogodilo prekjučer... Naime, putovala sam
vlakom iz zagreba. I u zagrebu mi je pomogao jedan
gospodin sa torbom i tako ostao u mom odjeljku do kraja.
No da ste vidjeli tog čovjeka... Imao je 47 godina, odjeven u traper
hlače i jaknu, razbarušene plave kose i vrlo nepristojnog jezika. Bilo
mi je strašno neugodno pri pomisli da ću s ovim čovjekom djeliti to
putovanje. U očimo mog najdražeg koji me ispratio na vlak vidjela sam
oprez i strah.
Ali ostala sam u tom odjeljku.
I nemate pojma koliko sam se nadala da će putem šutjeti i pustiti me
da se zavalim u sjedalo i u miru slušam glazbu.
No, on to nije učinio.
On je pričao. I pričao. Prvo ne jasne stvari, banalne. Pitao me za
ime. Ne znam zašto, rekla sam mu ga. Zvao me Anica. Rekao mi je da
radi u vojsci i da je stari roker. Nastavio je da radi u
profesionalnoj vojsci. Ide u Afganistan. Kako bi sinu koji živi sa
bivšom suprugom i njenom novom obitelji kupio klavir.
Rekao mi je da je bio u ratu. Da su mu prijatelji ginuli. Da mu je rat
uzeo najbolje godine i bacio ih u nepovrat. Rekao mi je da je bio
glazbenik, svirao gitaru, završio je fakultet, radio u Švicarskoj i
vratio se na početku rata kako ljudi ne bi rekli da je pobjegao.
I sad žali što nije. Pričao mi je o prvoj ženi; srednjoškolskoj
ljubavi s kojom se vjenčao nakon 8 godina veze i brak mu je trajao
godinu dana. Otjerao je od sebe. Vukovar i dom nisu išli zajedno. Sve
bi dao da mu sin ima zdrav i sretan život, ali teško mu se odreći
svoga. Bori se za njega na sudu.
Boji se ljubavi. Jer ga je ranila. Duboko.
Život mu je razočaranje.
Prodao je gitaru.
Imam doma predivnih knjiga, sa predivnim pričama... Doista, rasplaču
me koliko su divne i koliko pršte mudrošću i nadom. Ali život piše
često sasvim drugačije priče. Bolne. Tragične. Lijepe u svojoj tuzi.
Pune nade, ali često ne onih koji im ispisuju retke.
I ja imam priču. Jednako bolnu. Jednako lijepu. Kao i svatko od vas.
Čuvajte svoje priče. I pričajte ih. Možda će i vama biti lakše ako ih
podjelite sa nekim strancem u vlaku. Možda upozorite nekog na trnove i
bezdane. Možda ne.
Svejedno, pričajte ih. Da nam najljepše priče ne bi ostale sakrivene....
Post je objavljen 23.08.2007. u 12:00 sati.