Bila sam predškolske dobi. Baš kao i moj susjed Albert. Odlutali smo jednog ljetnog dopodneva na orljavski nasip. Iz čiste dosade. Dok su naše bake čuvarice razglabale o dobrim starim vremenima u hladu našeg oraha ili duda, mi smo lovili žabe i leptire, pričali o «ozbiljnim» stvarima… i naravno, zaboravili na vrijeme. Čudom smo se čudili kad smo se vratili zašto su nam bake uplakane, zašto su nas svi tražili…i da šta mi mislimo, koliko smo to ostali…paa, jedno deset minuta, sigurno… aha, dobili smo deset minuta klečanja u kutu.
Kad sam rodila prvog sina nisu bile dozvoljene posjete na odjelu rodilišta. A rodilište na najvišem katu bolnice. Muževi i ostala vesela rodbina dolazila je pod prozore. Dovikivali se, svega se moglo čuti i vidjeti. Bila je 1994. i nije baš ni mobitela bilo. A ni telefona u sobama rodilja. Ležala sam i prije poroda tjedana dana, pa još ponešto dana poslije..tako da sam se popravo zaželjela nekog svog. I baš mi je glupo bilo dovikivati se. Božić. Ja pretužna. Dolazi sestra i kaže da mi je liječnik dozvolio desetominutni izlazak sa odjela. Vani me čeka muž. Tih deset minuta posjete, zagrljaja i šaputanja na hladnom bolničkom hodniku spada u sam vrh darova koje sam primila. A kako su brzo prošle te minute. Neopisivo.
Deset minuta traženja «izgubljenog» djeteta. U centru Zagreba. Opet neopisivo. Brzina loših slutnji koje su mi prozujale mozgom puno je preko dopuštene i na najbržim autoputima. Čak sam primjetila da razmišljam u višeglasju. Jedan dio mene se moli. Brze, strelovite molitve. Drugi me tješi: velik je, doći će, ne paničari. Treći vrišti: nesposobna matero! Zabrbljala si se, zašto ga nisi pratila pogledom, a baš si tad morala telefonirati… samo je deset, jedanaest, dvanaest minuta prošlo.. doći će…Došao je. Suze. Olakšanje. Glasovi se smiruju. Stapaju u jedan. Koji mu govori: volim te, bila sam jako zabrinuta, deset minuta nisam znala gdje si.
Post je objavljen 24.05.2007. u 09:37 sati.