Takozvani religijski neutralitet današnje države zajedno s odvajanjem države od Crkve i s privatizacijom vjere stvorio je takvo kulturno-političko obzorje u javnosti da se ateističko usmjerenje života smatra zapravo jedinim legitimnim i legalnim, i k tome jedinim svjetonazorom koji tobože odgovara »duhu vremenu« i modernoj svijesti čovjeka. Imamo dojam da je »ateizam« kao svjetonazor priveligiran pod uvjetima pluralističkog i demokratskog društva u usporedbi s drugim svjetonazorima.
Činjenica jest i to da se gotovo svaki čovjek prije ili kasnije mora suočiti s tim pitanjima, npr. prigodom smrti, bolesti ili nesreće. To je na neki način »prinuđeni« susret s onom stvarnošću, koju je dotični čovjek dosada izbjegavao ili nijekao, to je susret s onom tajnovitom stvarnošću koju opisujemo riječju Bog. Nesretni slučaj - smrt, bolest, strah - na granici naše egzistencije pokazuje najedanput čovjeku ateistu da njegova »teorija života« - teorija da Boga nema - ima rupu, prazninu, i stoga je mora preispitati.
12.6.2005.
Piše: dr. Josip Sabol
Glas Koncila
Nitko nije vjernik samo za sebe - nitko nije nevjernik samo za sebe. Vjerovati ili ne vjerovati u Boga nikada nije bila samo privatna stvar, nego uvijek društveno-politička pojava. To vrijedi i za današnje društvo iako je religija formalno juridički privatna stvar. Vjera i nevjera su one životne snage od kojih ovisi ostvarivanje boljeg ili lošijeg života cijele zajednice, uključujući i političku zajednicu »državu«. Život ateista i život vjernika - ovdje se misli na kršćanskog vjernika - neizbježno unose u društveni život veći broj neslaganja, konflikata, nerazumijevanja i nerješivih problema. Stoga je od velike važnosti da se stvore preduvjeti za poštene, iskrene i humane međusobne odnose ovih ljudi. Potrebno je da jedni i drugi prihvate životnu istinu da smo svi najprije ljudi - razumna i slobodna bića - koja se nalaze na putu prema određenom cilju: tražiti i naći potpunu istinu o čovjeku i životu; potrebno je da si vjernik i nevjernik posvijesti svoju ulogu u društvenom životu. Prvi korak može biti obrađivanje pitanja zašto treba ateizam - u vezi s nihilizmom, njegovim partnerom - smatrati upitnim i problematičnim za društvo i opće dobro, za oblikovanje društvenih odnosa koji odgovaraju zahtjevima dostojanstva čovjeka.
Promjene vrednovanja vjere i ateizma
To sociološko pitanje e postavljalo se u svakoj visokoj kulturi. U Rimskom Carstvu kršćani su bili proglašeni štetnima za društvo i državu jer ih je rimska kulturno-politička elita smatrala ateistima - bezbožnicima - radi vjere kršćana u jednoga Boga a ne u mnoge bogove u koje je vjerovala većina rimskog društva. U naše doba je komunistička država proglasila kršćane štetnima za socijalističko društvo jer su vjerovali u Boga, u Isusa Krista. U srednjem vijeku pa i u novom vijeku vladalo je uvjerenje da je nemoguće ne vjerovati u Boga, da je bezboštvo znak duhovno-intelektualne nezrelosti. Iznosili su se filozofski razlozi i dokazi protiv ateizma, argumentiralo se činjenicom da su veliki mislioci čovječanstva vjerovali u Boga. Rado se iznosio teološki dokaz protiv ateizma citatom iz Svetog pisma gdje stoji rečenica da »samo luđak može tvrditi da nema Boga«. S bilo koje strane pošli - sa strane razuma ili sa strane Božje objave - ateizam, odnosno ateisti imali su loše karte; njih se smatralo pojavom koja ne spada u javni život, koja je posve suprotna kulturi društva. Znamo iz povijesti da je biti ateist u ono doba bilo opasno po život. Ateist se moglo biti potajno i privatno.
Vremena su se promijenila, i s njima vrednovanje ateizma. Na početku takozvanoga modernog doba ateizam je postao stvar filozofske misli, a u najnovije vrijeme - u 20. stoljeću - ateizam je postao politički program revolucionarnog preoblikovanja čovjeka i društva. Danas je ateizam priznat kao jedan od mnogih svjetonazora na koji ima pravo svaki čovjek uime slobode savjesti i sveopćih prava čovjeka. No, vremena su se promijenila i u tom smislu da se svakom čovjeku prizna pravo na slobodu religije, prizna pravo na oblikovanje privatnog života po mjerilu vlastite religiozno-vjerske svijesti. Živjeti po metodi »kao da Boga nema« izjednačeno je sa živjeti po metodi »kao da Boga ima«. Pritom možemo utvrditi sljedeći razvoj stvari: ako je, po prilici, prije pedesetak godina još vrijedila paradigma da je »biti religiozan, vjerovati u Boga dokaz neprosvijećenosti i zaostalosti«, danas vrijedi upravo obratno: da je biti ateist - ne vjerovati u Boga - siguran znak nepokretnosti duha, znak intelektualne nespremnosti otvoriti se cjelokupnoj stvarnosti svemira, koja nije niti samo materijalna niti samo duhovna nego duhovno-personalno-materijalna. Ako je još prije pedesetak godina bila religija - pa i kršćanska vjera - predmet znanstvenih istraživanja sa svrhom da se otkriju negativne posljedice religije za čovjeka i društvo, onda konstatiramo da je došlo i ovdje do promjene. Danas se znanstveno istražuje u kojoj mjeri ateizam i ateistički način života utječu na razvoj čovjeka pojedinca i na cijelo društvo. Na osnovi već poznatih spoznanja može se zaključiti da ateizam - u zajedništvu s njemu srodnim nihilizmom i imoralizmom našeg vremena - treba smatrati simptomom duhovno-kulturnog nazatka našeg vremena. Konkretno rečeno: ateizam - više praktični nego teoretski - znači ozbiljnu zapreku za potpuniji i svestraniji razvoj današnje civilizacije u smislu kršćansko-humanističkih ideala.
"Današnji ateisti su pozvani učiniti s »ateizmom« isto što su prijašnja vremena učinili određeni mislioci s »religijom« kada su je podvrgli nemilosrdnom ispitivanju, preslušavanju suca u sudnici »kritičkog razuma«. Presuda nam je poznata. Ona je glasila: »religija« je kriva, treba je osuditi i izbaciti iz kulturno-političkog života modernog društva. Danas znademo sa sigurnošću da je ta presuda bila promašena, da je bila zabluda, da je bila na štetu daljnjega kulturnog razvoja europskih naroda. Kako bi glasila presuda kritičkog razuma nad modernim i današnjim ateizmom? Kriv je jer je štetan za istinsko humani razvoj današnjeg društva."
Zašto je netko ateist?
U filozofskoj znanosti religije ateist je onaj čovjek koji niječe mogućnost postojanja nadempirijske stvarnosti; koji odbacuje ideju da je ovaj naš svijet nastao stvaralačkim zahvatom Stvoritelja; koji ne prihvaća postojanje objektivnoga moralnog reda s razlikovanjem između dobrih i zlih čina; koji neće uvidjeti otvorenost svijeta za smisao i za konačni cilj; koji niječe da prije 15 milijarda godina započetog razvoja svemira stoji određeni plan i određena namjera; koji kategorički odbija svaku pomisao na mogućnost da je Bog zahvatio u povijest čovječanstva: najprije objavljivanjem izabranim ljudima, i konačno inkarnacijom Boga u Isusu Kristu. Čovjek takvog svjetonazora je također za sve tri monoteističke religije - za židovstvo, za kršćanstvo i za islam - čovjek bez Boga, čovjek ateist. Svaki vjernik spomenutih religija, naime, čvrsto vjeruje da ovaj svijet ima Stvoritelja, da Bog ima svoj specijalni plan s ovim svijetom, da je Bog tajnovito prisutan u svijetu, na poseban način kod čovjeka svojom objavom u određenom času povijesti, da Bog upravlja svijetom, da je Bog - Jahve, Alah - dostojan hvale i čašćenja sa strane čovjeka, da je Bog razlog i temelj naše nade za konačnim spasenjem u punini sretnog života u vječnosti. Tu jedinstvenu duhovno-religioznu svijest triju velikih monoteističkih religija onda poznatog čovječanstva izražava Toma Akvinski u svom četvrtom putu dokazivanja egzistencije Božje, koji je i danas valjan i prihvatljiv. Toma uči: Mora egzistirati nešto što je za sve postojeće razlog postojanja, i što je razlog dobrote i savršenosti postojećeg - a to nešto ili toga nekoga zovemo Bogom. Toma je ne samo univerzalni učitelj katoličke vjere, on je ujedno i tumač filozofsko-religiozne misli koja je u njegovo vrijeme bila zajedničko duhovno blago još duhovno-religiozno nepodijeljenog svijeta. Nažalost, ta zajednička teistička svijest vodećih mislilaca počela je slabiti u toku sljedećih stoljeća i procesom takozvane sekularizacije društva i javnog života. Ta religiozna svijest danas je gotovo posve nestala kod velikog dijela naših suvremenika.
Što se dogodilo u razvoju društva i ljudske svijesti da je povijest u Europi krenula putem sekularizacije, ateizacije, dekristijanizacije? Što se događa u svijesti čovjeka da on radije temelji svoj život na načelima, idejama, pretpostavkama, naslućivanjima »ateizma« nego na tisućljetnom religioznom iskustvu i spoznajama većine ljudi gotovo svih poznatih kultura, u prvom redu kulture židovsko-kršćanske tradicije?
Ta su pitanja jako važna za razumijevanje pojave ateizma u našem vremenu; ona su bitna da bismo mogli razumjeti konkretnog čovjeka ateista - možda našeg susjeda, prijatelja, rođaka. Iz mnogih literarnih ispovijesti ateističke biografije možemo otkriti da put k ateizmu ima određenu sličnost s putem k religioznoj orijentaciji života. Svaki od nas, dakle, mogao bi - i trebao - ispričati svoju povijest, kako je postao ateistom odnosno kako je postao vjernikom. Jedno je sigurno: ateizam kao orijentacija i način života nije nešto prirođeno, nije nešto usađeno u narav čovjeka nego je nešto nastalo pod uvjetima i prilikama života pojedinog čovjeka. Psihološki gledajući, možemo govoriti o »prisili« biti ateist snagom određenih okolnosti. Ako je tome tako, onda je svaki čovjek ateist - u prvom redu odrasli čovjek - pozvan i dužan kritički preispitati svoje ateističko gledanje na svijet. Današnji ateisti su pozvani učiniti s »ateizmom« isto što su prijašnja vremena učinili određeni mislioci s »religijom« kada su je podvrgli nemilosrdnom ispitivanju, preslušavanju suca u sudnici »kritičkog razuma«. Presuda nam je poznata. Ona je glasila: »religija« je kriva, treba je osuditi i izbaciti iz kulturno-političkog života modernog društva. Danas znademo sa sigurnošću da je ta presuda bila promašena, da je bila zabluda, da je bila na štetu daljnjega kulturnog razvoja europskih naroda. Kako bi glasila presuda kritičkog razuma nad modernim i današnjim ateizmom? Kriv je jer je štetan za istinsko humani razvoj današnjeg društva.
Širi li suvremena država ateizam?
Sama riječ »ateizam« danas se jedva upotrebljava u javnom životu. Nju izbjegavaju čak i oni koji se priznaju ateistima te se radije deklariraju »agnosticima«. Taj potez možemo razumjeti kao znak da se borbeni ateizam više ne smatra suvremenim ili aktualnim, nakon što je državno propagirani marksistički ateizam doživio slom. Odatle ne smijemo zaključiti da su vjera i religiozno usmjerenje života danas manje ugroženi laicističko-ateističkim snagama nego u vrijeme komunizma. Tajna erozija vjere i vjerovanja je u toku, tihi i skriveni oproštaj od Boga u obličju ravnodušnosti i nezainteresiranosti za istine vjere i metafizička pitanja ljudskog života poznata je činjenica u društvima Europe. Takozvani religijski neutralitet današnje države zajedno s odvajanjem države od Crkve i s privatizacijom vjere stvorio je takvo kulturno-političko obzorje u javnosti da se ateističko usmjerenje života smatra zapravo jedinim legitimnim i legalnim, i k tome jedinim svjetonazorom koji tobože odgovara »duhu vremena« i modernoj svijesti čovjeka. Imamo dojam da je »ateizam« kao svjetonazor priveligiran pod uvjetima pluralističkog i demokratskog društva u usporedbi s drugim svjetonazorima. Ne tvrdim da današnja država po sebi, po svom samorazumijevanju, stvara uvjete za ateizam ili da čak prisiljava ljude na prihvaćanje ateističkoga načina života. Kod pitanja vjere i bezboštva nema jednostavnih rješenja. Naprotiv, moramo priznati da ima mnogo razloga - dobrih, razumnih, očitih - da vjerujemo u Boga i Bogu, ali da ima također ozbiljnih razloga da ne vjerujemo u Boga. Ti razlozi ne mogu nas po sebi prisiliti niti na vjeru niti na nevjeru, jer se ne radi o znanju nekog predmeta ili stvari do kojeg dolazimo eksperimentom, iskustvom, analizom, izmjenom mišljenja, dogovaranjem. Bog nije predmet znanstvenog ispitivanja, Bog uopće nije predmet znanja u smislu prirodoslovnih znanosti. Kad bi on to bio, prestao bi biti Bog. Bog kojega smo mi otkrili znanstvenom metodom i kojega smo opisali našim jezikom nije više Bog. Njegovoj naravi i njegovu dostojanstvu spada da mi možemo u slobodi u njega vjerovati, ali da ne moramo u njega vjerovati. Mi možemo imati povjerenje u njega, u njegovu riječ, ali ga ne moramo imati.
Nešto slično otkrivamo kod pitanja o posljednjim, o najbitnijim stvarima našeg života. Hoćemo li i što ćemo proizvoditi, to pitanje moramo nužno postaviti jer se radi o preživljavanju, jer se radi o neposrednoj posljedici za nama najdragocjenije: za naš život. Pitanja: odakle smo?, kamo idemo?, što je smisao života? ne moramo postaviti nužno, iako moramo priznati da su to temeljna pitanja za razumijevanje našega života. Jednako tako su temeljna pitanja našeg života iz katekizma: zašto smo na svijetu?, zašto je dobro da egzistiramo?, zašto moramo umrijeti? pa ipak moramo priznati da nitko nije prisiljen ta pitanja niti postaviti niti tražiti na njih odgovor, premda su to zaista pitanja »o posljednjim stvarima« čovjeka. Zapravo jest tako da ta pitanja mnogi ljudi ne postavljaju, da ih mnogi proglašavaju beskorisnim ili čak besmislenim. Moderno sekularizirano društvo zaista je pogodno za takav način ponašanja. U tom smislu ono ide u prilog ateizmu. No činjenica jest i to da se gotovo svaki čovjek prije ili kasnije mora suočiti s tim pitanjima, npr. prigodom smrti, bolesti ili nesreće. To je na neki način »prinuđeni« susret s onom stvarnošću koju je dotični čovjek dosada izbjegavao ili nijekao, to je susret s onom tajnovitom stvarnošću koju opisujemo riječju Bog. Taj nesretni slučaj - smrt, bolest, strah - na granici naše egzistencije pokazuje najedanput čovjeku ateistu da njegova »teorija života« - teorija da Boga nema - ima rupu, prazninu, i stoga je mora preispitati. Teorija života bez Boga time je zahvaćena krizom iz koje se mora izići ako čovjek hoće steći mir u životu. Rezultat izlaska iz krize može biti: spremnost prihvatiti vjeru ili slobodna odluka ostati i dalje na putu nijekanja Boga, na putu ateizma. Za jedno i drugo rješenje ima razumnih razloga; nijedno rješenje nije nužno; jedno i drugo rješenje ima vlastite i specifične posljedice, kako za život pojedinca tako i za životne procese društva.