1.Smatram da je "Ateizam" najstarija ljudska bolest.
2.Čovjek može živjeti "ovaj život" bez vjere u Boga. "Vjerovati" ili "ne" jest slobodni ljudski izbor
3.Smatram da osim "tjelesnih" odnosno "fizičkih" bolesti, postoje i "duhovne" bolesti. Ne radi se tu o "psihičkim" bolestima. Radi se o bolestima "Duhovne Duše". Kao što postoje "fizički" organi, tako postoje i "duhovni" organi. Mnoge fizičke bolesti mogu biti znak da je uzrok negdje drugdje. Često je to područje upravo područje čovjekovog "Duha". Pomoći čovjeku treba na taj način tako da treba prvo liječiti bolesno područje njegove Duhovne Duše, Duhovnu patnju, tj. "izvor" bolesti, a tek onda "posljedice". Smatram da je izvor mnogih čovjekovih,ako ne i primarnih patnji i bolova, manjak vjerovanja u duhovnu ezgistenciju, kako vlastitu, tako one vječne "tajne" koju mi ljudi zovemo "Bog"
4.Metoda pomoću koje se tretira Duhovna Duša se zove "Hagioterapia", originalna hrvatska metoda koju je patentirao Prof. Dr. Tomislav Ivančić sa svojim mnogim suradnicima iz zemlje i inozemstva, za više informacija preporučam njegovu knjigu "DIJAGNOZA DUŠE I HAGIOTERAPIJA" koju izdala je nakladnička kuća "Teovizija"
5.Znanstveni Ateizam, kao i mnoga područja psihologije opčenito su desetljećima donosila mišljenja o tome kako su "religija" i "vjera" štetne za čovjekovo ponašanje i zdravlje, a sekulirano društvo gurnulo je religiju i vjeru u područje čovjekove privatnosti. Samatram da su šetne posljedice tih i takvih znastvenih, medicinskih, društvenih i političkih odluka, vidljive u današnjem svijetu na svim područjima, od pojave dva svjetska rata, do otuđenja čovjeka u današnjem društvu i velikog zagađenja okoliša i upitne budućnosti planeta na kojem živimo. Tokom vremena se pokazalo da "sekularano" društvo nema preciznog odgovora na pitanja ljudske patnje i čovjekove egzistencije. Sekularizam modernog društva nije riješio ljudske probleme. Poznato je stajalište "znastvenog ateizma" kako će čovjek "naukom i znanošću" riješiti sve čovjekove probleme. U kakvim je problemima danas čovjek modernog doba, može se vidjeti, osjetiti i živjeti svakodnevno. Čovjek je naukom iz koje je izbačen pojam "Boga" doveo planet na rub propasti.
6.Smatram da nema čovjeka koji nije zahvačen "duhovnom patnjom". Smatram da je uzrok svih čovjekovih temeljnih patnji, otuđenje od Boga, koje je nastalo silaskom grijeha na čovjeka. Čovjek je biće koje je stanju "prekinute" komunikacije sa svojim "Bitkom", sa svojim "Izvorom", sa svojom pravom prirodom; stoga je čovjek biće kojemu treba vjera da bi se taj odnos ponovno uspostavio. Sama "Religija" nije odgovor na to pitanje. Vršnje pukih religijskih rituala nije odgovor na to pitanje. Odgovor jest uvijek bio, i dokle čovjeka bude bilo u ovakvoj vrsti egzistencije u kakvoj smo sada, VJERA. "Vjera te tvoja spasila", "Neka ti bude po vjeri tvojoj"...riječi su Isusa Krista, čovjeka iz Nazareta. Jasno je da je duhovnom patnjom pogođen svaki čovjek, bilo vjernik, bilo ateista. Ali sa vjerom čovjek se uspijeva približiti sam sebi, svom vlastitom prapočelu, Bogu. Bez vjere, čovjek je sam, prepušten sam sebi, bez sluha za glas vlastite savjesti, u stalnom stanju "manjka" egzistencije za kojom uzaludno traga. Praznina koja nastaje u čovjekovoj duši koja je na taj način otuđena od Boga, praznina je koja se ne može napuniti fizičkim ili duhovnim izrazima čovjekovog stvaralaštva, i neospornim bogatstvom koje leži u čovjekovoj duši. Uvijek čovjeku fali "ono nešto". Smatram da je " to nešto" upravo - On. Bog. Stoga nam je svima potrebna duhovna terapija, bio čovjek vjernik ili ne, čovjek je u stanju "pale egzistencije". Da nije tako ne bi mu vjera bila niti potrebna. Onima koji shvaćaju da Boga ima i vjeruju mu, njima treba dugo vježbanje u svemu onome što Bog od njih traži. Oni koji ne vjeruju, njima treba povratak samima sebi, da bi shvatili da nisu oni "vlasnici" ovog svijeta, već da je on za njih stvoren, kao i to da su i oni sami stvoreni. Dakle svima nam je potrebna "duhovna terapija". U tom "duhovnom"segmentu čovjekove egzistencije, vjera je prvi korak ka uspostavljanju veze sa Bogom. Vjera, kojom se može ublažiti čovjekova patnja.
7.Smatram da je svaki čovjek postao grijehom nasmrt bolestan, i da mu treba Spasitelj, pobijednik nad smrću, Isus Krist, koji je svojom mukom otkupio grijehe svijeta. Njgovim prihvačanjem u vlastiti život, svaki čovjek se može izlječiti od smrtnog straha koji u nama proizvodi grijeh, a usmjeren je prema fenomenu smrti. Čovjek je stvoren da živi, i prema tome je besmrtan. Za besmrtonost se treba dostojanstveno pripremiti. Tom cilju služi vjera. Ovaj blog je dakle blog koji suprostavlja neke vrijednosti, s jedne strane je vjera, a s druge ateizam. Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.
Inquisitio Haereticae Pravitatis Sanctum Officium
Ateizam i ostvarivanje općeg dobra I.
Takozvani religijski neutralitet današnje države zajedno s odvajanjem države od Crkve i s privatizacijom vjere stvorio je takvo kulturno-političko obzorje u javnosti da se ateističko usmjerenje života smatra zapravo jedinim legitimnim i legalnim, i k tome jedinim svjetonazorom koji tobože odgovara »duhu vremenu« i modernoj svijesti čovjeka. Imamo dojam da je »ateizam« kao svjetonazor priveligiran pod uvjetima pluralističkog i demokratskog društva u usporedbi s drugim svjetonazorima.
Činjenica jest i to da se gotovo svaki čovjek prije ili kasnije mora suočiti s tim pitanjima, npr. prigodom smrti, bolesti ili nesreće. To je na neki način »prinuđeni« susret s onom stvarnošću, koju je dotični čovjek dosada izbjegavao ili nijekao, to je susret s onom tajnovitom stvarnošću koju opisujemo riječju Bog. Nesretni slučaj - smrt, bolest, strah - na granici naše egzistencije pokazuje najedanput čovjeku ateistu da njegova »teorija života« - teorija da Boga nema - ima rupu, prazninu, i stoga je mora preispitati.
12.6.2005.
Piše: dr. Josip Sabol
Glas Koncila
Nitko nije vjernik samo za sebe - nitko nije nevjernik samo za sebe. Vjerovati ili ne vjerovati u Boga nikada nije bila samo privatna stvar, nego uvijek društveno-politička pojava. To vrijedi i za današnje društvo iako je religija formalno juridički privatna stvar. Vjera i nevjera su one životne snage od kojih ovisi ostvarivanje boljeg ili lošijeg života cijele zajednice, uključujući i političku zajednicu »državu«. Život ateista i život vjernika - ovdje se misli na kršćanskog vjernika - neizbježno unose u društveni život veći broj neslaganja, konflikata, nerazumijevanja i nerješivih problema. Stoga je od velike važnosti da se stvore preduvjeti za poštene, iskrene i humane međusobne odnose ovih ljudi. Potrebno je da jedni i drugi prihvate životnu istinu da smo svi najprije ljudi - razumna i slobodna bića - koja se nalaze na putu prema određenom cilju: tražiti i naći potpunu istinu o čovjeku i životu; potrebno je da si vjernik i nevjernik posvijesti svoju ulogu u društvenom životu. Prvi korak može biti obrađivanje pitanja zašto treba ateizam - u vezi s nihilizmom, njegovim partnerom - smatrati upitnim i problematičnim za društvo i opće dobro, za oblikovanje društvenih odnosa koji odgovaraju zahtjevima dostojanstva čovjeka.
Promjene vrednovanja vjere i ateizma
To sociološko pitanje e postavljalo se u svakoj visokoj kulturi. U Rimskom Carstvu kršćani su bili proglašeni štetnima za društvo i državu jer ih je rimska kulturno-politička elita smatrala ateistima - bezbožnicima - radi vjere kršćana u jednoga Boga a ne u mnoge bogove u koje je vjerovala većina rimskog društva. U naše doba je komunistička država proglasila kršćane štetnima za socijalističko društvo jer su vjerovali u Boga, u Isusa Krista. U srednjem vijeku pa i u novom vijeku vladalo je uvjerenje da je nemoguće ne vjerovati u Boga, da je bezboštvo znak duhovno-intelektualne nezrelosti. Iznosili su se filozofski razlozi i dokazi protiv ateizma, argumentiralo se činjenicom da su veliki mislioci čovječanstva vjerovali u Boga. Rado se iznosio teološki dokaz protiv ateizma citatom iz Svetog pisma gdje stoji rečenica da »samo luđak može tvrditi da nema Boga«. S bilo koje strane pošli - sa strane razuma ili sa strane Božje objave - ateizam, odnosno ateisti imali su loše karte; njih se smatralo pojavom koja ne spada u javni život, koja je posve suprotna kulturi društva. Znamo iz povijesti da je biti ateist u ono doba bilo opasno po život. Ateist se moglo biti potajno i privatno.
Vremena su se promijenila, i s njima vrednovanje ateizma. Na početku takozvanoga modernog doba ateizam je postao stvar filozofske misli, a u najnovije vrijeme - u 20. stoljeću - ateizam je postao politički program revolucionarnog preoblikovanja čovjeka i društva. Danas je ateizam priznat kao jedan od mnogih svjetonazora na koji ima pravo svaki čovjek uime slobode savjesti i sveopćih prava čovjeka. No, vremena su se promijenila i u tom smislu da se svakom čovjeku prizna pravo na slobodu religije, prizna pravo na oblikovanje privatnog života po mjerilu vlastite religiozno-vjerske svijesti. Živjeti po metodi »kao da Boga nema« izjednačeno je sa živjeti po metodi »kao da Boga ima«. Pritom možemo utvrditi sljedeći razvoj stvari: ako je, po prilici, prije pedesetak godina još vrijedila paradigma da je »biti religiozan, vjerovati u Boga dokaz neprosvijećenosti i zaostalosti«, danas vrijedi upravo obratno: da je biti ateist - ne vjerovati u Boga - siguran znak nepokretnosti duha, znak intelektualne nespremnosti otvoriti se cjelokupnoj stvarnosti svemira, koja nije niti samo materijalna niti samo duhovna nego duhovno-personalno-materijalna. Ako je još prije pedesetak godina bila religija - pa i kršćanska vjera - predmet znanstvenih istraživanja sa svrhom da se otkriju negativne posljedice religije za čovjeka i društvo, onda konstatiramo da je došlo i ovdje do promjene. Danas se znanstveno istražuje u kojoj mjeri ateizam i ateistički način života utječu na razvoj čovjeka pojedinca i na cijelo društvo. Na osnovi već poznatih spoznanja može se zaključiti da ateizam - u zajedništvu s njemu srodnim nihilizmom i imoralizmom našeg vremena - treba smatrati simptomom duhovno-kulturnog nazatka našeg vremena. Konkretno rečeno: ateizam - više praktični nego teoretski - znači ozbiljnu zapreku za potpuniji i svestraniji razvoj današnje civilizacije u smislu kršćansko-humanističkih ideala.
"Današnji ateisti su pozvani učiniti s »ateizmom« isto što su prijašnja vremena učinili određeni mislioci s »religijom« kada su je podvrgli nemilosrdnom ispitivanju, preslušavanju suca u sudnici »kritičkog razuma«. Presuda nam je poznata. Ona je glasila: »religija« je kriva, treba je osuditi i izbaciti iz kulturno-političkog života modernog društva. Danas znademo sa sigurnošću da je ta presuda bila promašena, da je bila zabluda, da je bila na štetu daljnjega kulturnog razvoja europskih naroda. Kako bi glasila presuda kritičkog razuma nad modernim i današnjim ateizmom? Kriv je jer je štetan za istinsko humani razvoj današnjeg društva."
Zašto je netko ateist?
U filozofskoj znanosti religije ateist je onaj čovjek koji niječe mogućnost postojanja nadempirijske stvarnosti; koji odbacuje ideju da je ovaj naš svijet nastao stvaralačkim zahvatom Stvoritelja; koji ne prihvaća postojanje objektivnoga moralnog reda s razlikovanjem između dobrih i zlih čina; koji neće uvidjeti otvorenost svijeta za smisao i za konačni cilj; koji niječe da prije 15 milijarda godina započetog razvoja svemira stoji određeni plan i određena namjera; koji kategorički odbija svaku pomisao na mogućnost da je Bog zahvatio u povijest čovječanstva: najprije objavljivanjem izabranim ljudima, i konačno inkarnacijom Boga u Isusu Kristu. Čovjek takvog svjetonazora je također za sve tri monoteističke religije - za židovstvo, za kršćanstvo i za islam - čovjek bez Boga, čovjek ateist. Svaki vjernik spomenutih religija, naime, čvrsto vjeruje da ovaj svijet ima Stvoritelja, da Bog ima svoj specijalni plan s ovim svijetom, da je Bog tajnovito prisutan u svijetu, na poseban način kod čovjeka svojom objavom u određenom času povijesti, da Bog upravlja svijetom, da je Bog - Jahve, Alah - dostojan hvale i čašćenja sa strane čovjeka, da je Bog razlog i temelj naše nade za konačnim spasenjem u punini sretnog života u vječnosti. Tu jedinstvenu duhovno-religioznu svijest triju velikih monoteističkih religija onda poznatog čovječanstva izražava Toma Akvinski u svom četvrtom putu dokazivanja egzistencije Božje, koji je i danas valjan i prihvatljiv. Toma uči: Mora egzistirati nešto što je za sve postojeće razlog postojanja, i što je razlog dobrote i savršenosti postojećeg - a to nešto ili toga nekoga zovemo Bogom. Toma je ne samo univerzalni učitelj katoličke vjere, on je ujedno i tumač filozofsko-religiozne misli koja je u njegovo vrijeme bila zajedničko duhovno blago još duhovno-religiozno nepodijeljenog svijeta. Nažalost, ta zajednička teistička svijest vodećih mislilaca počela je slabiti u toku sljedećih stoljeća i procesom takozvane sekularizacije društva i javnog života. Ta religiozna svijest danas je gotovo posve nestala kod velikog dijela naših suvremenika.
Što se dogodilo u razvoju društva i ljudske svijesti da je povijest u Europi krenula putem sekularizacije, ateizacije, dekristijanizacije? Što se događa u svijesti čovjeka da on radije temelji svoj život na načelima, idejama, pretpostavkama, naslućivanjima »ateizma« nego na tisućljetnom religioznom iskustvu i spoznajama većine ljudi gotovo svih poznatih kultura, u prvom redu kulture židovsko-kršćanske tradicije?
Ta su pitanja jako važna za razumijevanje pojave ateizma u našem vremenu; ona su bitna da bismo mogli razumjeti konkretnog čovjeka ateista - možda našeg susjeda, prijatelja, rođaka. Iz mnogih literarnih ispovijesti ateističke biografije možemo otkriti da put k ateizmu ima određenu sličnost s putem k religioznoj orijentaciji života. Svaki od nas, dakle, mogao bi - i trebao - ispričati svoju povijest, kako je postao ateistom odnosno kako je postao vjernikom. Jedno je sigurno: ateizam kao orijentacija i način života nije nešto prirođeno, nije nešto usađeno u narav čovjeka nego je nešto nastalo pod uvjetima i prilikama života pojedinog čovjeka. Psihološki gledajući, možemo govoriti o »prisili« biti ateist snagom određenih okolnosti. Ako je tome tako, onda je svaki čovjek ateist - u prvom redu odrasli čovjek - pozvan i dužan kritički preispitati svoje ateističko gledanje na svijet. Današnji ateisti su pozvani učiniti s »ateizmom« isto što su prijašnja vremena učinili određeni mislioci s »religijom« kada su je podvrgli nemilosrdnom ispitivanju, preslušavanju suca u sudnici »kritičkog razuma«. Presuda nam je poznata. Ona je glasila: »religija« je kriva, treba je osuditi i izbaciti iz kulturno-političkog života modernog društva. Danas znademo sa sigurnošću da je ta presuda bila promašena, da je bila zabluda, da je bila na štetu daljnjega kulturnog razvoja europskih naroda. Kako bi glasila presuda kritičkog razuma nad modernim i današnjim ateizmom? Kriv je jer je štetan za istinsko humani razvoj današnjeg društva.
Širi li suvremena država ateizam?
Sama riječ »ateizam« danas se jedva upotrebljava u javnom životu. Nju izbjegavaju čak i oni koji se priznaju ateistima te se radije deklariraju »agnosticima«. Taj potez možemo razumjeti kao znak da se borbeni ateizam više ne smatra suvremenim ili aktualnim, nakon što je državno propagirani marksistički ateizam doživio slom. Odatle ne smijemo zaključiti da su vjera i religiozno usmjerenje života danas manje ugroženi laicističko-ateističkim snagama nego u vrijeme komunizma. Tajna erozija vjere i vjerovanja je u toku, tihi i skriveni oproštaj od Boga u obličju ravnodušnosti i nezainteresiranosti za istine vjere i metafizička pitanja ljudskog života poznata je činjenica u društvima Europe. Takozvani religijski neutralitet današnje države zajedno s odvajanjem države od Crkve i s privatizacijom vjere stvorio je takvo kulturno-političko obzorje u javnosti da se ateističko usmjerenje života smatra zapravo jedinim legitimnim i legalnim, i k tome jedinim svjetonazorom koji tobože odgovara »duhu vremena« i modernoj svijesti čovjeka. Imamo dojam da je »ateizam« kao svjetonazor priveligiran pod uvjetima pluralističkog i demokratskog društva u usporedbi s drugim svjetonazorima. Ne tvrdim da današnja država po sebi, po svom samorazumijevanju, stvara uvjete za ateizam ili da čak prisiljava ljude na prihvaćanje ateističkoga načina života. Kod pitanja vjere i bezboštva nema jednostavnih rješenja. Naprotiv, moramo priznati da ima mnogo razloga - dobrih, razumnih, očitih - da vjerujemo u Boga i Bogu, ali da ima također ozbiljnih razloga da ne vjerujemo u Boga. Ti razlozi ne mogu nas po sebi prisiliti niti na vjeru niti na nevjeru, jer se ne radi o znanju nekog predmeta ili stvari do kojeg dolazimo eksperimentom, iskustvom, analizom, izmjenom mišljenja, dogovaranjem. Bog nije predmet znanstvenog ispitivanja, Bog uopće nije predmet znanja u smislu prirodoslovnih znanosti. Kad bi on to bio, prestao bi biti Bog. Bog kojega smo mi otkrili znanstvenom metodom i kojega smo opisali našim jezikom nije više Bog. Njegovoj naravi i njegovu dostojanstvu spada da mi možemo u slobodi u njega vjerovati, ali da ne moramo u njega vjerovati. Mi možemo imati povjerenje u njega, u njegovu riječ, ali ga ne moramo imati.
Nešto slično otkrivamo kod pitanja o posljednjim, o najbitnijim stvarima našeg života. Hoćemo li i što ćemo proizvoditi, to pitanje moramo nužno postaviti jer se radi o preživljavanju, jer se radi o neposrednoj posljedici za nama najdragocjenije: za naš život. Pitanja: odakle smo?, kamo idemo?, što je smisao života? ne moramo postaviti nužno, iako moramo priznati da su to temeljna pitanja za razumijevanje našega života. Jednako tako su temeljna pitanja našeg života iz katekizma: zašto smo na svijetu?, zašto je dobro da egzistiramo?, zašto moramo umrijeti? pa ipak moramo priznati da nitko nije prisiljen ta pitanja niti postaviti niti tražiti na njih odgovor, premda su to zaista pitanja »o posljednjim stvarima« čovjeka. Zapravo jest tako da ta pitanja mnogi ljudi ne postavljaju, da ih mnogi proglašavaju beskorisnim ili čak besmislenim. Moderno sekularizirano društvo zaista je pogodno za takav način ponašanja. U tom smislu ono ide u prilog ateizmu. No činjenica jest i to da se gotovo svaki čovjek prije ili kasnije mora suočiti s tim pitanjima, npr. prigodom smrti, bolesti ili nesreće. To je na neki način »prinuđeni« susret s onom stvarnošću koju je dotični čovjek dosada izbjegavao ili nijekao, to je susret s onom tajnovitom stvarnošću koju opisujemo riječju Bog. Taj nesretni slučaj - smrt, bolest, strah - na granici naše egzistencije pokazuje najedanput čovjeku ateistu da njegova »teorija života« - teorija da Boga nema - ima rupu, prazninu, i stoga je mora preispitati. Teorija života bez Boga time je zahvaćena krizom iz koje se mora izići ako čovjek hoće steći mir u životu. Rezultat izlaska iz krize može biti: spremnost prihvatiti vjeru ili slobodna odluka ostati i dalje na putu nijekanja Boga, na putu ateizma. Za jedno i drugo rješenje ima razumnih razloga; nijedno rješenje nije nužno; jedno i drugo rješenje ima vlastite i specifične posljedice, kako za život pojedinca tako i za životne procese društva.
03.05.2007. | 08:03 |
3 K |
P |
# |
^
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (17)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
da ili ne?
Opis bloga
Ovaj blog je u biti kolekcija tekstova pokupljena sa interneta, i iz različitih knjiga, a koja se tiću teme o kojoj blog govori. On je također i mjesto na kojem pišem svoja osobna razmišljanja vezana za temu koju želim razmatrati i dati o njoj i svoje osobno mišljenje
Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi koji vjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega.
On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način.
Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega Nitko ne raspolaže Bogom.
Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati.
Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i "zaplivati" - ili ne skočiti.
Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji.
To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života.
Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga.
Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.
Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.
T.Ivančić
Ovaj Blog
Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.
Lako je to reći, neki će od vas prigovoriti, ali isprika je službeno dana ispred cijele Crkve i ona stoji, prihvatio to netko ili ne. Ateizam i sekularizam u kojem živimo od Prosvjetiteljstva na ovamo, i sve ono što je učinjeno u ime nauke, kao i dva svjetska rata koja su usljedila kao indirektna posljedica ateizma,jesu tema ovog bloga. Tema bloga će biti i povijest Sotonizma, magijskih i okultnih praksi.
Osobno tvrdim da su Ateistički sustavi koji su lišeni i samog spomena na Boga u bilo kojem pozitivnom kontekstu , kao što su Marksizam, Socijalizam, Nacional-socijalizam ili Fašizam,najveća sotonska zla koja su se desila ovoj planeti ikad,od njezina postanka. U prvom svjestkom ratu je poginulo 10 miljuna ljudi, a više od 21 milijun je bilo ranjeno, nakon rata je vladala je gripa koja odnijela 20 milijuna života. Drugi svjetski rat je odnio 55 milijuna života, ranjenih je bilo oko 100 milijuna. Bačena je i prva atomska bomba.Pitanje koje sebi postavljam je što se uistinu nakon dva svjetska rata promjenilo,osim granica i sudbina ljudi? Večina tehničkih inovacija koje su ti ratovi velikom brzinom iznjedrili, dobila je svoje primjene za vrijeme ratova, a još više i nakon njih. Oružje i dalje zveči, močnici svijeta prijete, nevini ginu širom planete u ime čega sada, danas, u modenom naprednom svijetu? Sva ova zla nisu počela od jučer.Smatram da su počela u eonima vremena, prvim čovjekovim grijehom, zavedenim od anđela smrti. Mjenjali smo život za smrt, nevinost za znanje i to znanje danas kao i jučer zloupotrebljavamo. Ne krivim čovjeka za bilo što navedeno,za bilo kakva zla. Čovjek je žrtva duhovne konspiracije,čiji je temelj zlo,koje je došlo u čovjekov život sa višeg, egzistencijalnog prostora od čovjekovog. Zlo koje nastalo otpadom od Boga, a koji se prvo desio u duhovnoj, nama nevidljivoj dimenziji, spustilo se na čovjeka, zasljepilo mu um, oduzelo nevinost, ranilo mu dušu,donijelo smrt u nasljeđe i patnju.
Naša slabost je osloniti se na nas same, bez Boga. Naša snaga i jedina nada jest, osloniti se na Boga i njegovo vodstvo. Koja je budućnost svijeta, vjerujem samo Bog zna. Vjerujem da je Krist došao na spasenje mnogih. Vjerujem da je On pravi Bog i pravi čovjek. Vjerujem u njegovu otkupiteljsku žrtvu, vjerujem u njegovu Svetu Krv prolivenu za nas. Vjerujem da se Boga može doživiti samo u onoj mjeri u kojoj je sam čovjek spreman da ga prihvati u svoj život. Vjerujem da je ovo mjesto, predivno izgledom ovakvo kakvo jest, Dolina Suza, i mjesto katarze i pročišćenja za nas sve. Vjrujem da je Bog stvorio mnoge svjetove i da nam je pripremio mnoge Stanove, jer je tako obećao, a On svoja obečanja ispunjava. Vjerujem u Grad Nebeski, u Život vječni, u Duha Svetoga i u Crkvu koju je ustanovio Isus Krist. Vjerujem u sve što je rekao, ali sam slab da živim dosljedno po njegovoj riječi. Sve moje mane i greške odnio je sa sobim na Križ, u to vjerujem. Vjerujem da je učinio sve novo. Pitam se, zašto mu toliki danas ipak ne-vjeruju. Izgleda ja ljudi prije ne vjeruju ljudima, nego Bogu. I kada kažu da ne vjeruju u Boga, ljudi u biti nevjeruju u naše nesavršene sisteme i teologije koje često krivo prezentiramo ljudima. Vjerujem također, da je i tome razlog grijeh i grješna ljudska narav. Vjerujem i da mnogim ljudima jednostavno nije dano da vjeruju. Što ostaje nama vjernicima nego da se molimo za cijeli ljudski rod. Za sve nas, za sve narode, za sve ljude i njihove sudbine.
Vjerujem da Isus spašava i one koji vjeruju u Jednoga Boga, a nisu kršćani. To je temelj moje kršćanske vjere. Vjerujem da Isus spašava i svakog ateistu, koji je živio život dostojan čovjeka. Vjerujem da su oni koji imaju moć iskrištavati društvo i crkvu protiv čovjeka i njegovih temeljnih prava, inspirirani zlom, i stvarnošću koja je veća od njihove, a kojoj su se dali u vlast. Vjerujem da su već primili svoju plaću.
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
gotquestions.org/Hrvatski/index.html
sveci.blog.hr/
catholic encyclopedia
www.catholictelevision.org
Veritas - arhiva svih brojeva
Tekstovi sa ovog bloga:
Dva Grada
Sotonizam
Sotona, tko je to?
Sotona ili grad zla
Sotona i Kristova smrt
Demonska, sotonska opsjednuća
Sotonina opakost i zloba
Čovjek i tajna zla - trpljenje u životu čovjeka
Gdje je izvor zla?
Zlo i čovjekova sloboda
Kad nevini plaćaju za krivce
Patnja suotkupiteljica
Pozitivni aspekt trpljenja
Otkrića psihologije
Ateističko poimanje života zagađuje svijet!
Razgovor sa Sotonom
Samoostvarenje - ateizam
Ateizam i ostvarivanje općeg dobra I.
Ateizam i ostvarivanje općega dobra II.
Razotkrivanje bolesti Sotonizma 1. "Spiritualni Sotonizam" te razotkrivanje Yoge kao okultne prakse
Elizabeta Vilenica o Sotonizmu
TEOZOFIJA - tekstovi Josipa Blaževića
Iskustva jednog egzorcista - SOTONIZAM U NEW AGEU?!
Ispovjest bivšeg tajnika Maharishi M.Yogija
Terminologija New Agea - Channeling
Tko je Bog?
Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, kakav užas! Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.
Tomislav Ivančić
St. Michael the Archangel (Hebrew "Who is like God?")
St. Michael is one of the principal angels; his name was the war-cry of the good angels in the battle fought in heaven against the enemy and his followers. Four times his name is recorded in Scripture:
(1) Daniel 10:13 sqq., Gabriel says to Daniel, when he asks God to permit the Jews to return to Jerusalem: "The Angel [D.V. prince] of the kingdom of the Persians resisted me . . . and, behold Michael, one of the chief princes, came to help me . . . and none is my helper in all these things, but Michael your prince";
(2) Daniel 12, the Angel speaking of the end of the world and the Antichrist says: "At that time shall Michael rise up, the great prince, who standeth for the children of thy people."
(3) In the Catholic Epistle of St. Jude: "When Michael the Archangel, disputing with the devil, contended about the body of Moses", etc. St. Jude alludes to an ancient Jewish tradition of a dispute between Michael and Satan over the body of Moses, an account of which is also found in the apocryphal book on the assumption of Moses (Origen, "De principiis", III, 2, 2). St. Michael concealed the tomb of Moses; Satan, however, by disclosing it, tried to seduce the Jewish people to the sin of hero-worship. St. Michael also guards the body of Eve, according to the "Revelation of Moses" ("Apocryphal Gospels", etc., ed. A. Walker, Edinburgh, p. 647).
(4) Apocalypse 12:7, "And there was a great battle in heaven, Michael and his angels fought with the dragon." St. John speaks of the great conflict at the end of time, which reflects also the battle in heaven at the beginning of time. According to the Fathers there is often question of St. Michael in Scripture where his name is not mentioned. They say he was the cherub who stood at the gate of paradise, "to keep the way of the tree of life" (Genesis 3:24), the angel through whom God published the Decalogue to his chosen people, the angel who stood in the way against Balaam (Numbers 22:22 sqq.), the angel who routed the army of Sennacherib (2 Kings 19:35).
Following these Scriptural passages, Christian tradition gives to St. Michael four offices:
To fight against Satan.
To rescue the souls of the faithful from the power of the enemy, especially at the hour of death.
To be the champion of God's people, the Jews in the Old Law, the Christians in the New Testament; therefore he was the patron of the Church, and of the orders of knights during the Middle Ages.
To call away from earth and bring men's souls to judgment ("signifer S. Michael repraesentet eas in lucam sanctam", Offert. Miss Defunct. "Constituit eum principem super animas suscipiendas", Antiph. off. Cf. "Hermas", Pastor, I, 3, Simil. VIII, 3).
Regarding his rank in the celestial hierarchy opinions vary; St. Basil (Hom. de angelis) and other Greek Fathers, also Salmeron, Bellarmine, etc., place St. Michael over all the angels; they say he is called "archangel" because he is the prince of the other angels; others (cf. P. Bonaventura, op. cit.) believe that he is the prince of the seraphim, the first of the nine angelic orders. But, according to St. Thomas (Summa Ia.113.3) he is the prince of the last and lowest choir, the angels. The Roman Liturgy seems to follow the Greek Fathers; it calls him "Princeps militiae coelestis quem honorificant angelorum cives". The hymn of the Mozarabic Breviary places St. Michael even above the Twenty-four Elders. The Greek Liturgy styles him Archistrategos, "highest general" (cf. Menaea, 8 Nov. and 6 Sept.).
VENERATION
It would have been natural to St. Michael, the champion of the Jewish people, to be the champion also of Christians, giving victory in war to his clients. The early Christians, however, regarded some of the martyrs as their military patrons: St. George, St. Theodore, St. Demetrius, St. Sergius, St. Procopius, St. Mercurius, etc.; but to St. Michael they gave the care of their sick. At the place where he was first venerated, in Phrygia, his prestige as angelic healer obscured his interposition in military affairs. It was from early times the centre of the true cult of the holy angels, particularly of St. Michael. Tradition relates that St. Michael in the earliest ages caused a medicinal spring to spout at Chairotopa near Colossae, where all the sick who bathed there, invoking the Blessed Trinity and St. Michael, were cured.
Still more famous are the springs which St. Michael is said to have drawn from the rock at Colossae (Chonae, the present Khonas, on the Lycus). The pagans directed a stream against the sanctuary of St. Michael to destroy it, but the archangel split the rock by lightning to give a new bed to the stream, and sanctified forever the waters which came from the gorge. The Greeks claim that this apparition took place about the middle of the first century and celebrate a feast in commemoration of it on 6 September (Analecta Bolland., VIII, 285-328). Also at Pythia in Bithynia and elsewhere in Asia the hot springs were dedicated to St. Michael.
At Constantinople likewise, St. Michael was the great heavenly physician. His principal sanctuary, the Michaelion, was at Sosthenion, some fifty miles south of Constantinople; there the archangel is said to have appeared to the Emperor Constantine. The sick slept in this church at night to wait for a manifestation of St. Michael; his feast was kept there 9 June. Another famous church was within the walls of the city, at the thermal baths of the Emperor Arcadius; there the synaxis of the archangel was celebrated 8 November. This feast spread over the entire Greek Church, and the Syrian, Armenian, and Coptic Churches adopted it also; it is now the principal feast of St. Michael in the Orient. It may have originated in Phrygia, but its station at Constantinople was the Thermae of Arcadius (Martinow, "Annus Graeco-slavicus", 8 Nov.). Other feasts of St. Michael at Constantinople were: 27 October, in the "Promotu" church; 18 June, in the Church of St. Julian at the Forum; and 10 December, at Athaea.
The Christians of Egypt placed their life-giving river, the Nile, under the protection of St. Michael; they adopted the Greek feast and kept it 12 November; on the twelfth of every month they celebrate a special commemoration of the archangel, but 12 June, when the river commences to rise, they keep as a holiday of obligation the feast of St. Michael "for the rising of the Nile", euche eis ten symmetron anabasin ton potamion hydaton.
At Rome the Leonine Sacramentary (sixth century) has the "Natale Basilicae Angeli via Salaria", 30 September; of the five Masses for the feast three mention St. Michael. The Gelasian Sacramentary (seventh century) gives the feast "S. Michaelis Archangeli", and the Gregorian Sacramentary (eighth century), "Dedicatio Basilionis S. Angeli Michaelis", 29 Sept. A manuscript also here adds "via Salaria" (Ebner, "Miss. Rom. Iter Italicum", 127). This church of the Via Salaria was six miles to the north of the city; in the ninth century it was called Basilica Archangeli in Septimo (Armellini, "Chiese di Roma", p. 85). It disappeared a thousand years ago. At Rome also the part of heavenly physician was given to St. Michael. According to an (apocryphal?) legend of the tenth century he appeared over the Moles Hadriani (Castel di S. Angelo), in 950, during the procession which St. Gregory held against the pestilence, putting an end to the plague. Boniface IV (608-15) built on the Moles Hadriani in honour of him, a church, which was styled St. Michaelis inter nubes (in summitate circi).
Well known is the apparition of St. Michael (a. 494 or 530-40), as related in the Roman Breviary, 8 May, at his renowned sanctuary on Monte Gargano, where his original glory as patron in war was restored to him. To his intercession the Lombards of Sipontum (Manfredonia) attributed their victory over the Greek Neapolitans, 8 May, 663. In commemoration of this victory the church of Sipontum instituted a special feast in honour of the archangel, on 8 May, which has spread over the entire Latin Church and is now called (since the time of Pius V) "Apparitio S. Michaelis", although it originally did not commemorate the apparition, but the victory.
In Normandy St. Michael is the patron of mariners in his famous sanctuary at Mont-Saint-Michel in the Diocese of Coutances. He is said to have appeared there, in 708, to St. Aubert, Bishop of Avranches. In Normandy his feast "S. Michaelis in periculo maris" or "in Monte Tumba" was universally celebrated on 18 Oct., the anniversary of the dedication of the first church, 16 Oct., 710; the feast is now confined to the Diocese of Coutances. In Germany, after its evangelization, St. Michael replaced for the Christians the pagan god Wotan, to whom many mountains were sacred, hence the numerous mountain chapels of St. Michael all over Germany.
The hymns of the Roman Office are said to have been composed by St. Rabanus Maurus of Fulda (d. 856). In art St. Michael is represented as an angelic warrior, fully armed with helmet, sword, and shield (often the shield bears the Latin inscription: Quis ut Deus), standing over the dragon, whom he sometimes pierces with a lance. He also holds a pair of scales in which he weighs the souls of the departed (cf. Rock, "The Church of Our Fathers", III, 160), or the book of life, to show that he takes part in the judgment. His feast (29 September) in the Middle Ages was celebrated as a holy day of obligation, but along with several other feasts it was gradually abolished since the eighteenth century (see FEASTS). Michaelmas Day, in England and other countries, is one of the regular quarter-days for settling rents and accounts; but it is no longer remarkable for the hospitality with which it was formerly celebrated. Stubble-geese being esteemed in perfection about this time, most families had one dressed on Michaelmas Day. In some parishes (Isle of Skye) they had a procession on this day and baked a cake, called St. Michael's bannock.
