Obitelj sjeda za blagdanski stol. Bistra juha s rezancima, pečeno pile ili purica s mlincima, pekarski krumpir, riža s raznim začinima ili rizi-bizi, salate – zelena, od rajčice, graha, zelja, cikle... Deserti – kolači, torte, sladoled, voćna salata, nabujci...
Skupina tinejđera ulazi u „fast-food“ restoran. Sjedaju na neudobne stolice, za stolove bez stolnjaka i naručuju hranu koja im stiže servirana na kartonskoj ili plastičnoj nepovratnoj ambalaži – kako bi je mogli iznijeti van, naravno. Hamburgeri, cheesburgeri, komadi pizze s raznim punjenjima, pommes frites s ketchupom, palačinke, krafne, razni oblici kole s njezinim bližim i daljim rođacima...
Pauza za gablec. Špek fileki, grah na više načina, razna variva koja se mogu lako podgrijavati, čevapi, burek, sendviči svih vrsta oblika i dimenzija, pivo, mineralna voda ili sokovi u plastičnim bocama, poneka cigareta na brzinu prije povratka na posao...
Orbitalna stanica kruži oko zemlje. Posada priprema glavni dnevni obrok. Hrana i piće su u posebnim paketićima i tubama, kako bi sigurno našli put do astronautovih usta. Špinat s krumpirom, riža s pasiranom mrkvom i mesom, pudinzi i kreme, razni napitci...
Sad bih mogla ponovo obići sva prizorišta i napisati ponešto o tome kako pojedinci pristupaju obroku. Ponetko će se možda prekrižiti ili na neki drugi način zahvaliti za hranu i piće koje vidi pred sobom. No pitanje je tko će od njih to učiniti svjesno i s istinskom zahvalnošću, a tko makinalno, kao nešto što je uobičajeno u njihovoj životnoj sredini. Vjerujem da će većina jesti s određenim užitkom, jer svi su iz gornjih odlomaka imali sreću i privilegij da su mogli slobodno izabrati od ponuđenog izobilja ono što im u datom trenutku najviše odgovara.
Uistinu, povezujemo li mi, pripadnici sretnijeg i bogatijeg dijela čovječanstva (pritom ne mislim na zemljopisne podjele, nego na one koje odijeljuju ljude koji navečer liježu gladni, ne znajući hoće li sutradan imati što jesti i piti, od onih koji su u to relativno sigurni i najčešće siti nemaju naviku zamarati se takvim teškim mislima) hranu i piće s pojmovima kao što su poštovanje, zahvalnost, ljubav, Bog, providnost...? Velika većina nas trpa u sebe hranjive supstancije, ne razmišljajući odakle dolaze, kako su do nas došle, jesu li korisne, beskorisne, možda i štetne. Kad bih obrađivala sve spomenute aspekte ove teme, mogla bih napisati knjigu, ili više njih. Željela bih upozoriti na jedan sasvim mali dio.
Prije nekoliko godina sjetila sam se postaviti jedno pitanje i dobila poražavajući odgovor koji me je duboko pogodio. Ljudi, osobito djeca, ova gradska djeca koja naizgled imaju sve što bi čovjek mogao poželjeti, nisu svjesna odakle dolazi hrana koju jedu. Podcjenjivački stav prema selu i poljoprivredi u glavama našeg podmlatka očito stvara pogrešnu predodžbu – da se hrana proizvodi, dakle, da je mi ljudi proizvodimo. (Na sličan način zapanjio me moj sin kad sam mu objašnjavala da ne mogu nešto kupiti jer nemam novaca. On me je s punim pouzdanjem podsjetio da imam novaca – u bankomatu.)
U pradavnim vremenima ljudi su štovali majku Zemlju u liku debele trudne žene, hraniteljice koja jedina može podariti novi život i blagostanje. To se štovanje čuvalo tisućljećima, ljudi su molili, pjevali, plesali, vršili obrede u svetištima, na njivama i drugim mjestima gdje se uzgaja i obrađuje hrana bez koje nema života. Latinski glagol colere prvobitno je značio obrađivati zemlju, zatim štovati (bogove i vrlo cijenjene smrtnike) i na kraju poštovati (u najširem smislu). Danas od te riječi često koristimo izvedenice kultura, kult, kulturan, kultan, kultiviran... Agricultura je složenica koja doslovno znači obrađivanje polja, i mi kažemo agrikultura ili zemljoradnja, no nismo svjesni prisutnog elementa koji ukazuje na poštovanje. Postoji i hortikultura ili uzgoj biljaka u vrtu. Našlo bi se toga još...
Ljudi moji dragi, razmislite i počnite objašnjavati svojoj djeci, ali i drugima, odakle dolazi hrana kojom se hranimo. Bez obzira na terminologiju koja je uobičajena u javnim medijima, hrana se ne proizvodi, hrana se uzgaja. Mrkve ne nastaju u tvornicama slagane dio po dio, za njih je potrebno sjeme koje u određenim uvjetima proklija i izraste u mrkvu. Ako je sjeme loše ili uvjeti nisu zadovoljeni, mrkva neće proklijati ili će ostati kržljava. Sjeme može biti zdravo, staro, genetski modificirano ili ne znam kakvo još, ali mi ga ne možemo stvoriti! Možemo ga samo zasijati i truditi se da od njega nastane ono što smo sebi zacrtali da želimo. Zrna pšenice ne kuju se kao naše lipe u kovnici novca, zašto onda govorimo o proizvodnji? Proizvodnja kukuruza, riže, špinata, jabuka, šipka...??? Zar sve što radimo oko tih biljaka nije samo pomoć prirodnom procesu, dakle UZGOJ – zvao se on intenzivni, prirodni, biodinamički ili nekako drugačije?
Ako ne želite da vam djeca postanu tvrdoglavi mali vegetarijanci (ili poluvegetarijanci, sve dok ste im u stanju prikriti porijeklo i istinsku prirodu hrenovki, šunke, špeka i sličnih prerađevina), onda im ipak ne objašnjavajte proizvodnju mesa. No mogli biste i ovdje riječ proizvodnja zamijeniti riječju uzgoj i tov, već prema vrsti životinje o kojoj se radi, jer mislim da nije prikladno reći da se ribe ili školjke tove. Ta bi ih mala promjena terminologije mogla približiti svijesti da sve što uzimamo za svoje funkcioniranje i razvoj dolazi od zemlje, a ne s nekakve apstraktne tekuće trake...
Da se samo nakratko vratim skupinama koje zadovoljno sjedaju za stol u prvim odlomcima posta. Od zelenja za juhu i brašna s jajima od kojeg su umiješeni rezanci (tvornički ili domaći, svejedno za ovu priču) do purice i fileka; od svježe istisnutog narančinog soka do karameliziranog šećera kojim su kole obojane, sve, baš sve dolazi iz prirode, od Zemlje, od Stvoritelja, ako u njega vjerujemo.
Zato se zamislimo ponekad nad upravo pojedenim obrokom ili prije njega. Ne zaslužuje li hrana koju jedemo i piće koje pijemo bar malo naše zahvalnosti? I poštovanja?
Post je objavljen 03.12.2006. u 17:07 sati.