Smiluj se, Dušo! Sreću si mi pokazala s velikog odstojanja: ti i Sreća ste na visokome brijegu, ja i Očaj duboko u dolini, i zar se mogu visina i nizina spojiti?
Smiluj se, Dušo! Ljepotu si mi pokazala i zatim je skrila: ti i Ljepota ste u svjetlosti, ja i Neznanje u tami, i mogu li se svjetlost i tama izmiješati?
Ti se, Dušo, raduješ drugome životu i prije nego što dođe, a ovo tijelo vapi za životom još dok je živo.
Ti hitaš ka Vječnosti, a ovo tijelo lagano korača ka Ništavnosti; ti ne oklijevaš, niti ono žuri – u tome je, Dušo, najveća nesreća.
Ti ne stremiš nebeskim visinama silom teže vučena, a ovo tijelo pada vučeno zemljinom silom teže; ti njega ne bodriš, niti ono tebe usrećuje – u tome je nevolja.
Ti si, Dušo, bogata mudrošću, a ovo tijelo je svojom prirodom osiromašeno; ti njemu ne olakšavaš, niti ono tebe slijedi – u tome je najveća tragedija.
U miru noći ti ideš ka Voljenom, uživaš u njegovom zagrljaju, a ovo tijelo zauvijek ostaje žrtva čežnje i rastanka.
Halil Džubran: Suza i osmijeh
Smiluj se Dušo, smiluj! Vapaj iz srca velikog pjesnika mučenog naizgled nepomirljivim suprotnostima koje dobro poznaje svatko tko se ikad pokušao vinuti do nebeske ljepote nedostižnih svjetova. Trenutak zanosa plaća se padom u kaljužu svakodnevice. Najveća ljepota ukaljana je prisutnošću najveće rugobe. Šareno jesensko lišće pokriva zemne ostatke bezbrojnih tijela. Ispod svake duge netko plače zagledan u zemne stvari, ne dižući pogleda da ga nebeska utjeha još više ne ražalosti. Sunce postojano šalje svoje zrake prema zemlji i ne obazire se na bezbrojne borbe, na nebrojene smrti, jednako obasjava one koji vole i one koji mrze...
Možda sve ove suprotnosti postoje zato da bismo ih mi međusobno pomirili. Kad se kal od kojeg je stvoreno naše tijelo pomiri s nebeskim dahom naše duše, hoćemo li onda moći vidjeti svijet onakvim kakvim ga je Bog stvorio? Pročitala sam negdje da ljubav Božja poput kiše neprestano pada na zemlju. Ima je dovoljno za sve, pitanje je samo koliku posudu tko drži u rukama. Ako je to naprstak, nekoliko kapi samo će raspaliti našu žeđ i natjerati nas da pođemo u potragu za Izvorom. Ako je to čaša, imat ćemo dovoljno za sebe. Ako pak u rukama držimo vrč, moći ćemo dati i drugima. Tko ne bi poželio takvu posudu?
Smiluj se, Dušo, smiluj! Podari mi moć da unesem svjetlo onamo gdje sad vlada tama! Dopusti mojim očima da vide ono što razum shvaća, a srce nazire – da je tama samo nedostatak svjetla, da je ružnoća samo otklon od ljepote, da je mržnja samo nedostatak ljubavi, da se sve, baš sve može popraviti u trenutku kad tvoj pogled postane moj...
********
Trenutno sam u svađi sa svojim tijelom. Jedva gledam suznih očiju, maramicom brišem nos koji se pretvorio u izvor nevolja, borim se s graničnom temperaturom i obavljam svakodnevne poslove u očekivanju spasonosnog vikenda. I dok s naporom vučem noge ustaljenim putevima osjećajući silu teže svakom stanicom svog organizma, dio mene stalno promatra, traži, prati. Možda iznenada ugledam još jednu dugu, ili neobičnu boju na istočnom nebu, možda me udar neugodno toplog vjetra iznenadi kišom žarko crvenih i zlatno žutih listova s javora pored kojih koračam. Ili u prolazu uhvatim pospan osmijeh djeteta, koje se još toplo od sna uputilo prema školi kroz šuštavo jesenje jutro... Onda ću zaboraviti silu teže i zajedno s dušom poletjeti u visine. Jednom, možda...
Post je objavljen 26.10.2006. u 21:15 sati.