Jučer sam uz piletinu shvatila svu bit bloga.
Kupila sam Cekinovo pile. Vidjela sam onu reklamu gdje frajer dođe iz dućana, probuši par rupica na najlonu i takvo ga metne u pećnicu, a ženska ga oduševljeno žvače nakon toga.
Nema pranja, protvana, ne treba vam ulje, začini...
Moj brat i ja, evidentno izgladnjeli nakon samovanja 10 dana (on nešto manje), jedva smo dočekali tog prokletog piceka.
Raspakiramo, izvadimo, rastrančiramo i počnemo jesti.
UŽAS! To nije pečeno, nego je kuhano, a saft koji ostane od pečenja nije fini umak, nego juha.
Tek sad shvaćam da ono na reklami nije bilo žvakanje, već preživanje. Vjerojatno je picek jeo nju, a ne ona njega.
I tako sam shvatila svu bit bloga.
Gdje, kako i komu da izrazim svoju frustraciju zbog lošeg piceka? Ovdje.
Ovdje se, koliko god beznačajan bio i moj glas čuje. Blog je mjesto da se čuje.
Možda jednom naleti netko tko može nešto poduzeti vezano uz moje frustracije. Možda nešto i poduzme.
A možda su u šumi.
Bitno je da ja vjerujem da ću ovime bar jednu osobu odgovoriti od kupnje tog piceka.
Post je objavljen 25.04.2006. u 10:22 sati.