Ista priča kao i milijun puta prije. Tražim, nađem, odbacujem od sebe jer možda mislim da nisam dovoljno dobra da budem sretna. Možda nesvjesno i sama znam da to opet nije to. I po stoti put proklinjem svoju preburnu prošlost. Još uvijek mi nije jasno kako i dalje nastavljam davati svoju pažnju, tijelo, poljupce, dobrotu onima koji toga nisu vrijedni. Mrzim se zato što si namjerno upropaštavam priliku za srećom jednom kada dođe. I mrzim se što uživam u tome, a ne znam kako prestati. Mrzim se i zbog toga što sama sebe osuđujem i kada mi je najbolje. I ovaj put ću ga odgurnuti od sebe, možda zbog straha da vidi ono što sam ja vidjela, možda jer nemam hrabrosti prolaziti istim putem opet. A možda jednostavno zato što sam navikla na bolje, na više, na sve ono što na prvi pogled djeluje savršeno, a tek kad otvorim oči shvatim da opet radim istu pogrešku. Jedino što me još drži na životu je nada da ću i ja napokon nešto naučiti iz svojih pogrešaka i prestati s uzaludnim traženjem smisla.