Udišem samo miris čokolade iz nekog kafića
Na autobusnoj stanici
Kroz otvorena vrata metalne grdosije
Sklopljenih očiju bivam opijena
Prije trenutka rasprsnuća
Ruke neke žene skinute s uporišta silom
Tako su sigurne i sretne bile predmnijevam
Prije nego su ih otrgnuli
S metalne prečke
Prepoznah miris vlažnog aluminija
Ne želim misliti da su mene gledale oči
Prije pada kroz otvorena vrata
Ugledah ruke sa prečke na svojim cipelama
Izmaknuh nogu mislim da su me kanile zgrabiti
Za gležanj
Uz ispriku u očima vlasnice
Možda su samo izlazne stepenice bile mokre od kiše
Možda nije bilo udarca u leđa
Jedne nervozne šake prije prvog koračaja
Ja nisam vidjela
I nitko drugi
Da ju je gurnuo čovjek iza nje
Držao je ruke u zraku i pokazivao dlanove kao dokaz
Žena je ležala sasvim mirna na kiši i nije bilo krvi
Samo tišina u autobusu i izvan njega
Kao da je vrijeme stalo
Na kratko
Prije nego su se uz huk zatvorila vrata
Jer nitko više nije kanio izaći
Netko je viknuo šoferu sjetio se
Zaustavi autobus
Jedna je žena ispala kroz vrata
I dalje je bila poznata priča
Izašli smo i mi koji smo trebali dalje
Kafić se napunio nevjerojatno
Koliko ljudi stane u jedan autobus prigradske linije
Žena je sad pri svijesti jauče i dali su joj čaj
Ostali su pili kavu i poneku žesticu
Jedna joj je ruka visila nemoćno
Samo dok ne dođe hitna pomoć
Sve ostalo je bilo s njom u redu
Ma imala je sreću da se nije ubila
Rekao je netko
Kome nisam vidjela lice u gužvi
Prepoznah samo ruke i komad rukava
I dlanove kojima je prošao kroz kosu
Došao je drugi autobus za nas koji smo išli dalje
Nitko nikom nije gledao u oči
A svi su pristojno izlazili
Na slijedećim stanicama
Post je objavljen 08.06.2005. u 10:39 sati.