ossimpleljubica

16.11.2010., utorak

OVOG PUTA NEMA NASLOVA

Ako si odredio, Gospodine moj, da ja mogu ponijeti još tereta na svom križu, a Ti dometni ono što misliš da trebam nositi. Ja ne znam koliko mogu. Uvijek mislim da sam na kraju snage, a onda Ti dodaš poneki novi teret a ja sam još tu. Ne pitam Te : dokle tako ? Valjda Ti znaš. Molim Te jedino da mi pomogneš ustati ako padnem koji put. To će biti zato što će mi se zamagliti pogled. Vjerojatno ću plakati zbog svoje nemoći da shvatim...ili točnije, bit će zato što će mi te suze zamutiti sliku Tebe kako me čekaš na kraju puta.
I javi mi se ponekad. Ako Te ne vidim da Te čujem, pa ću slijediti Tvoj glas. Jer, bojim se, izgubit ću se zbog nečeg prizemnog, ljudskog, kao što je bol, tuga, nemoć,,, Ne dopusti to, jer umrijet ću ako Tebe ne budem mogla naći u ovoj svojoj magli...ne daj me, Gospodine. Ne daj me, molim Te. Sve ono što mi je bilo važno po mojim ljudskim mjerilima, što sam smatrala Tvojom namjerom za mene, nestaje polako, sve je manje je iz dana u dan, mrvi se u prah...kao da me više ne trebaš ovdje, a k sebi me još ne zoveš. Ne daj da zalutam u svojoj zbunjenosti. Samo me drži na oku. To Te molim , Gospodine...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se