20

ponedjeljak

veljača

2012

To je nama naša borba dala

To je nama naša borba dala...

Borba, vjerovali ili ne, u dosta ratova (na sveopće iznenađenje žrtava) ne donese puno toga. To jest, posljedice tih ratova nikada ne budu onakve kakve narod očekuje. Scenarij je većinom isti, na strani pobjednika profitiraju uvijek oni koji i zakuhaju cijelu stvar. Gdje ste, osim u antici vidjeli da vladar uz bok svojim vojnicima juriša u krvavi pokolj? Reći ću vam gdje sigurno niste: U zadnjem ratu Hrvata i njihovih susjeda.

Tri gospodina su ratu najbliže bila pri potpisivanju svakojakih dokumenata i na raznim međusobnim sastancima gdje su uz čašicu raspravljali tko koga bolje kreše na bojnom polju. Prisjetimo se, nijedan od njih nije umro od teških ratnih rana.

Vratimo se na ishod svega. Imamo rasprodanu Hrvatsku, privatiziranu genijalnim i nadljudskim naporima gospodina Franje koji je praktički prodao zemlju čim je dobio rat. Srbija je također nastojala prodati sve što je od nje ostalo, plutala na valovima ideje nebeskog naroda, a BiH, najluđi produkt ludog rata, postala moderna Frankestein zemlja te službeno i „zemlja s posebnim uređenjem“. Posebnija od Cipra, Andore, San Marina i Vatikana, a sve to zahvaljujući s tri potpisa.

Borba je dala državu u kojoj se tek sada, nakon dvadesetak godina priznaje kako je Juga, barem što se tiče običnog puka i njegova standarda, a ne uzimajući u obzir ljudske slobode i represiju državnog aparata, bila zakon. Borba je dala 500.000 branitelja, od kojih je samo polovica na razne načine zapravo branila granice, borba je također dala Ivu Sanadera, borba je dala Agrokor...

Borba je dala mogućnost da nam gradonačelnici budu Bandić i Kerum, da Thompson postane najveći estradni umjetnik, da vozači bagera budu saborski zastupnici...

da Hrvatska postane geografski lijepo, ali ipak ružno mjesto za život.

15

srijeda

veljača

2012

Serijal Ubojice raspoloženja: Epizoda Prva

Ubojice raspoloženja, Epizoda prva: Tetka

Tetka je senilna, jedva se kreće, povremeno se gubi u vremenu i prostoru. Uz sve to, živi sama. Uz sve navedeno, s vremena na vrijeme na stanarsko zvono joj sjedne neka teška lopina, s talentima kakvima se tijekom života vrlo kvalitetno, sustavno i uporno koristio i sam Ivo Sanader (čiju pojavu, lik i djelo uvijek vežem s hrvatskom inteligencijom i ukusom, te kojeg uvijek koristim kao sliku i priliku hrvatskog društva). Dakle, taj kvalitetni lopov, uvijek šarmer starijih (naivno-senilno-glupih) gospođa našao je žrtvu i u mojoj tetki. Ubrzo je došao i njegov partner. Jedan joj je uvalio „masažnu stolicu“ kako bi se ova osjećala bolje i brže kretala. Cijena? Prava sitnica: 9000kn. I to sve bez ikakvog „zamaranja“ papirologijom. (To i ne bi bio problem da je ona bliži rod neke stare imućne plemićke obitelji.) Dakako, provjerio sam pravu cijenu na internetu. Ona za par kuna premašuje iznos od 1800kn. Višegodišnja štednja (od prodaje obiteljske kuće) tako se po prvi puta našla na udaru. Ortak/suradnik/jaran od „prodavača masažnih stolica“ također je, ohrabren uspjehom svog „poslovnog“ kolege odlučio iskušati sreću. Misija je također vrlo dobro obavljena; 100 eura (koje je btw moja obitelj dala ovoj da doslovno preživi sljedeći mjesec) i 5 potpisanih bianco čekova dospjelo je u ruke vještog, kreativnog i nadasve šarmantnog mladog gospodina čije ime čak i znam, kao i njegovu adresu, a kojem po priznanju policije ne možeš ništa jer je ova sve to uredno potpisala. A da vidite što je potpisala, još više bi se smijali (ili plakali). No, tu se odnekud (gle čuda!) pojavio i treći „trgovački putnik“. Doduše, ovaj se čak nije ni zamarao fizičkom posjetom, nego je preko telefona davao neke „tjelovježbačke“ seanse/masaže i to na neki način masno naplaćivao. Isto tako, naplatio je i T-com. Cijena? Prava sitnica: 2500kn. Zarada svestranog telefonskog osobnog trenera ostala je tajna omotana velom misteriozne zagonetke.

Treba li uopće napomenuti: Saga se nastavlja (sa svakim plaćanjem njenih režija)...

Zaključak: ZA DOM!! SPREMNI!!!

Naravno, to sve ne bi bio ogroman problem da ova ima te novce pa da uredno plaća svoje male „nestašluke“. Na njenu sreću, tu je obiteljska uprava za zaštitu i spašavanje koja ju jednom tjedno posjeti i obraduje sa svotom novaca. Ni to ne bi bio problem, da ni ta uprava koje sam ja također dio nema svojih bankovnih minusa, rekordno visokih režija (zahvaljujući kvalitetno razrjeđnom skupom plinu i ekstremno hladnoj zimi) i (ne)vjere u bolje sutra.

Naravno, na spomen riječi „dom“, ova digne nos i naljuti se, što meni osobno dođe kao veleban primjer životnog paradoksa. Sasvim logično, i ja se ljutim kada netko drugi financira moje novčane izljeve senilnosti, pa traži nešto tako monstruozno kao stacioniranje u ustanovu koja će se brinuti o mojoj malenkosti.

U sljedećem nastavku Ubojica raspoloženja pogledajte: „Kako je otac bez prekida radio 43 godine za cca 2200kn mirovine, a cijelo to vrijeme se brinuo kako će njegov sin steći radni staž“

10

petak

veljača

2012

2012-ta kao prekretnica ili kao još jedna godina životarenja širom planete?

Nemoć ili tjera na tapkanje (tipkanje) u mraku, ili na kratkotrajni šut virtualne stvarnosti u koju svi mi rado zalazimo kada se realnost pokaže onim što jest. Na svu sreću (ili ne) ja sam izabrao prvu opciju, pa sam evo, uzeo vremena, i unatoč predgripoznom stanju odlučio otisnuti par rečenica na prazne redove virtualne bilježnice. Ovo akumulacijsko jezero životnih iskustava, stavova i drugih nesvrstanih kombinacija slova i interpunkcijskih znakova će dakle, postati bogatije za još jedan post u nizu. O čemu će biti riječ nisam siguran, iako sam jučer imao nekoliko tema kojih sam se htio dotaći pošto su one, kako to kroz život uvijek biva – slučajno dotakle mene. Tek prije dva sata dotakla me još jedna moguća tema, no o kojoj će zapravo u ovom postu biti riječ još ne znam.

Nedavno sam opet čitao o toj famozonoj godini 2012. Dakle, po nekim tumačenjima majanskog kalendara koji, eto, po nekoj logici završava baš krajem spomenute godine, na dan 21.12. moguće je da ćemo iskusiti dobri stari sudnji dan, dooms-day iliti armagedon. Po nekim drugim tumačenjima, 2012. godina će biti samo lagani prijelaz cijelog planeta u neko drugo, po svemu sudeći sretnije razdoblje.

E sad, pošto su to dvije jako oprečne teorije, moguć' je i treći ishod o kojem se također priča, a to je kombinacija oba gore spomenuta. Nakon vatre, leda, udara meteora ili čega već, doći će, očito, do velikog sranja na planeti, i to post-apokaliptično razdoblje mnogi od nas (začudo) neće preživjeti. Poslije cijelog tog rusvaja, Zemlja će krenuti ispočetka, iz temelja; to će navodno biti jako dobro razdoblje gdje ćemo se vratiti korijenima – majci prirodi te živjeti u jedinstvu s prirodnim procesima.

Eto, sada kada već znamo o čemu pišemo (o fenomenu 2012-e), i kada smo spomenuli tri najbitnija moguća ishoda, možemo i spomenuti kako autor ovog bloga/posta nema formirano mišljenje o svemu ovome, i pokušati će se u daljnjem tekstu, koliko god je to moguće, držati se objektivnim i ravnodušnim u pogledu svega toga.

Povijest cijele ove osobne bolesti seže do prije samo nekoliko godina. Može se reći da počinje s prvim emisijama sada već slavnog Kreše Miška, s prvim gostovanjima D. Icke-a u njegovoj emisiji, i s prvim čitanjima knjiga spomenutog autora. Nakon Icke-a, gutao sam sve što bi se našlo pod rukom ili pred nosom, na zaslonu monitora ili među koricama. Teme su sezale od klasičnih teorija zavjere, čiji je Icke gotovo zaštitini znak, pa do svijesti, duhovnosti, religije... Ipak, u cijelom tom koktelu, nijedna teorija me nije zarobila (ili ja samo volim misliti da nije). Ništa, na žalost ili sreću, nije bilo dovoljno da iz temelja promjeni moj život, pa da nakon pročitane knjige, prezentacije ili pogledanog dokumentarca mogu posegnuti za klišejem: To mi je potpuno promjenilo život.

Naravno, tema godine 2012-e se često vrtila po mom zaslonu. Isto tako, nastala su i neka poznanstva zahvaljujući istim interesima: knjigama, dokumentarcima, filozofiji, duhovnosti... svemu tome. Upoznao sam i nekoliko ljudi koji su ipak, za razliku od mene, a zahvaljujući svim tim napucima i novim znanjima mjenjali svoje živote (nabolje većinom), i ako je to došlo kao rezultat čitanja opusa ludog Engleza (Icke-a) onda sam za to da ga svi čitaju.

No, vratimo se sada malo na 2012-u. Stvar koja me najviše kopka u cijeloj toj priči jest činjenica da većih globalnih (svjetskih) sranja u pogledu kataklizmi nismo doživjeli od općeg potopa (ako se on uopće dogodio), pa mi teško pada saznanje da smo baš mi ta izabrana generacija koja će doživjeti neke velebne trenutke (bilo na štetu ili korist). Dakle, sami sebi pomalo djelujemo razmaženi kada kažemo da je Zemlja u najgorem stanju ikada, da je život na planeti neodrživ (ratovi, industrijski otpad, štetne tehnologije, globalno zatopljenje, ozonske rupe, glad). To jest i nije istina. Istina je da smo ostali isti šljam koji smo bili i prije, dakle, koliko god mislili da smo napredovali kao ljudski rod (demokracija, pravo, zdravstvo...) mi smo i dalje pećinski ljudi koji se vrlo često ubijaju radi materijalnih vrijednosti koje su uvijek pokretale ljudske napore. Čovjek je oduvijek bio materijalno biće, unatoč stalnim nastojanjima određenog dijela populacije da doživi „kontakt“ s višim bićima.

Nije istina međutim, da je baš moderni čovjek najgori primjerak ljudskog roda u povijesti. Povijesne lekcije tu (i ne samo tu) dobro dođu jer će nam ukazati na to kako se čovjek, koliko god volio misliti drugačije – uopće ne mijenja. Od prvih ljudi postojale su i prve emocije, one iste koje i sami danas imamo. Ponajviše, potreba za posjedovanjem, ljubavlju i opstankom. Sjetimo se, baš kao što su onda, prije 2000. i više godina ljudi vodili ratove zbog teritorija, vodili su ih i prije 50, 60 i 10 godina. Gradili su palače, baš kao što danas gradimo ogromne zgradurine. Ništa se bitnije ne mijenja, samo dimenzije i dizajn, kako ljudi, tako i njihove umotvorine i rukotvorine.

Istina, tehnologija je dodatno sjebala planetu, ali ne vjerujem da je i približno štetna da bi najednom ugrozila opstanak ljudi (što naravno nikako ne opravdava tehnološku zlouporabu). Jer, budimo realni, Zemlja je jako stara i preživjela je štošta, teško da bi ju uplašilo malo industrijskog otpada. Tu se opet vraćamo na subjektivni doživljaj kako naša generacija ima dovoljno moći (pa makar ta moć bila korištena u krajnje negativnom kontekstu ubijanja planete) da poremeti životarenje širom plave lopte.

S druge strane, Zemlja je kroz povijest imala nekoliko završenih ciklusa, kataklizmičko-estetskih zahvata nakon kojih bi život opet startao ispočetka, što nedvojbeno upućuje na to da eventualna kataklizmička intervencija nije potpuno nemoguća. Pa čak i da nekoliko tisuća godina nismo imali takve slučajeve moramo znati da dvije, četiri ili deset tisuća godina predstavlja zanemariv vremenski period s obzirom na životni vijek zemlje od cca 4,5 milijardi godina.

Nadalje, ovo je doba paradoksa. Očito je da imamo mnogo više mogućnosti da znamo sve više o svemu, kako imamo sve više izvora informacija, i kako svijet nikada nije izgledao manji iz perspektive jednog prosječnog pojedinca koji u jednom trenu može provjeriti činjenice ili stupiti u kontakt s čovjekom s druge strane planete. Također, očito je da se većina izuma ne koristi dovoljno, ili se čak i zloupotrebljava. Paradoksalno je što nam je omogućeno da puno učimo i naučimo, a generalno, kao rasa postajemo sve gluplji. Dakako, nije isti slučaj na svakom kutku planete, no recimo da naši stari prijatelji Amerikanci, općenito gledajući, prednjače po neinteligenciji, ali i po paradoks efektu pošto im je omogućeno mnogo toga, a to koriste jako malo.

2012. je godina kao i svaka druga. Teško da će sa sobom donijeti neke velike kataklizmičke ili duhovne promjene. Svaka generacija je imala svoje datume, svoje proroke i svoja proročanstva. Tako i mi imamo 2012-u, kao što smo imali i 2001., a prije toga i 1999. I ja nekada pomislim kako je život na planeti neizdrživ, kako je sistem okrutan i nepravedan, i ponekad pomislim da bi, po nekoj logici trebalo doći do neke velike promjene, a onda, kada pogledam unatrag, i pomislim na krvavu povijest života ove planete shvatim da sam samo razmažen, i da se Zemlja neće stati okretati se oko Sunca samo zato što sam ja, kao prosječan građanin planete uvidio kako je sve oko mene sjebano, nepravedno i zrelo za korjenovite promjene.

Čitajući dosad napisano uvidio sam kako je ovo mnogo više od teme godine 2012 te da ništa novo ili revolucionarnio nisam napomenuo vezano za sve to. Sve što mi možemo učiniti danas, kao što smo kao pripadnici običnog puka činili oduvijek, jest nadati se boljem i djelovati kada nam se to „bolje“ sustavno pokušava uskratiti (kao što nam se odnedavno uskraćuje internet sloboda).

Imam osjećaj da sam otišao u širinu, kako to često biva kada se zaletim s ciljem da što više toga kažem u što kraćem mogućem obliku. Teško da bi sve što imam reći o društvu općenito stalo i u jedno poveće knjiško izdanje...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se