31

četvrtak

ožujak

2011

Politika - umijeće manipulacije

Gledam video zapis sa zadnjih prosvjeda i ne mogu vjerovati što se događa. I ne mogu vjerovati da nas ista banda još uvijek vodi. A još manje mogu vjerovati da ljudi iz vladavine različitih kraljeva, monarha, premijera i predsjednika kroz tisuće godina nisu naučili ništa. Kada će ljudi shvatiti što zapravo znači fraza "zavadi pa vladaj" i kada će zapravo naučiti povijesne lekcije i prepoznati ih kada se ponavljaju. Kroz cijelu povijest društva i prvih civilizacija uvijek je ista priča - na vrhu je elita koja se bogati na masi ostalih. I to će uvijek biti tako dok god imamo bilo kakve oblike hijerarhije. Ne može se govoriti o pravednom društvu, ako imamo ljude koji ne vrijede isto. Vladari, koliko god se na trenutke činili kao pravo rješenje, nikada neće značajnije promjeniti stvari jer, vjerovali ili ne, njima je u interesu zadržati i podržati status quo. To je sistem koji njima paše, oni ostaju na tronu, jedu, piju, jebu, kupuju na naš račun, a mi im to omogućavamo. Naravno, vladajući vrh boli briga kako njihovi podanici žive, i neće mrdnuti guzicom dok god njihova ne bude u pitanju. Moramo se konačno oteti iluziji da postoji bolji ili lošiji izbor. Svaki izbor je loš iz jednostavnog razloga što je sistem loš.

Mnogo je načina kojima se manipulira masa. I vro su jednostavni. Sve zavisi oko toga koji su sistem naši ovozemaljski bogovi odabrali. Da, baš je tako. On ode do trgovine državnim sistemima i iz kolekcije bira što njemu najviše paše. Želi li biti pravedni socijaldemokrat, kapitalist, totalitarac... Misija je samo jedna: ostati na vlasti što duže i omogućiti si lagodan život na leđima ostatka nacije. Onda pomno bira smjernice. Tu se nađe grupica ljudi, psiholoških stručnjaka koja pazi na njega i njegove istupe u javnosti. Oni odrađuju sve vezano za njegove izjave, ponašanje, čak i reakcije na određena pitanja. U teoriji, uvijek vam se čini kako vladajući znaju što pričaju, ali to je samo predstava za javnost. Kada se kamere ugase, on je i dalje glupan koji je zahvaljujući skupu nemoralnih talenata dospio na vlast.

Prije nekoliko godina, neprestano sam se pitao kako ljudi poput Rojsa dospiju u sabor. Tijekom godina sve češće sam si postavljao ta pitanja gledajući plejadu likova koji su zalutali u biznis zvan politika. Rat je omogućio da i najneinteligentniji ljudi s bolesnim ambicijama dospiju na mjesta koja ne zaslužuju. Ali, nije to samo hrvatski fenomen. To se događa od početka. Ako ste imali barem osnovno znanje iz povijesti, mogli ste se uvjeriti kakve su sve spodobe vladale nacijama i vodile ih svojim hirovima (interesima) u bezumne pokolje i radikalne akcije. To se nikada neće promjeniti jer ljudi jednostavno nisu dovoljno obrazovani, objektivni, a prije svega - dovoljno razumni da shvate kada se njima manipulira.

A manipulacija je osnovno sredstvo održavanja, ili rušenja vlasti. To je cijela filozofija. Propaganda. Dobar totalitaristički sustav počiva na ekstremnom nacionalizmu. Mussolini, Hitler, Staljin... Sistem je vrlo jednostavan, potencirane superiornosti vlastite nacije, njegovanje predrasuda o svim ostalima i reguliranje broja političkih protivnika. Pod reguliranjem naravno, mislim na smaknuća "izdajnika" države kroz djelovanja tajnih službi: Gestapo, Udba, KGB...

Zapravo, pojam izdajnika države uvijek se veže za ljude koji i u teroiji i praksi imaju što za reći. Većinom su to bili razmni ljudi, intelektualci, koji su, po dobrom starom običaju, bili trn u oku svake vladajuće garniture. Etiketom izdajnika države nastojalo se kod mase proizvesti osjećaj ujedinjenosti, osjećaj da je njihova dužnost prijaviti bilo koga tko ima nešto negativno za reći protiv države/vođe. Uvijek se nastojalo identificirati vođu s državom, jednog čovjeka s cijelom nacijom, kako bi se u narodu proizveo lažni osjećaj bratstva i jednakosti.

Metode održavanja na vlasti su različite. Ako pogledamo primjer hrvatskih parlamentarnih izbora vidjeti ćemo kako se prije samih kampanja spominju razni programi i smjernice za boljitak zemlje, a kako se izbori budu približavali, priču o programu zamjenjuje ono najbitnije - priča o crvenim i crnim. Ne sjećam se da je izbore ikada dobila stranka koja ima bolji program, bilo gdje u svijetu. Pobjedila je stranka koja je imala bolju kampanju, što znači: koja je bolje upakirala gomilu zapravo nebitnih stvari u čisto kozmetički zahvat iza kojeg nema stvarnih, opipljivih argumenata za ili protiv. Slično je i s artiklima u trgovinama, kupuje se ambalaža, a ne proizvod. Kada bi pitali prosječnog glasača HDZ-a koji je program te stranke bio na zadnjim izborima, naravno da ne bi znao, jer njega ne zanima program. On glasa za HDZ jer je on kontra SDP-a. Ljudi ne glasaju ZA stranku koju žele, nego glasaju PROTIV stranke koju ne žele.

Demokracija bi trebala, barem u teoriji, biti nešto posve drukčije od totalitarizma. Ali, moram vas razočarati, demokracija je samo jedan veliki san prvenstveno američkih građana/sanjara. Već sam se jednom dotakao sveprisutne američke iluzije i načina na koji se formiraju mišljenja prosječnog Amerikanca. Ključna riječ u cijeloj priči jest iluzija. "Zemlja slobodnih i dom hrabrih" je stih kojim završava njihova himna. To bi valjda trebalo odražavati američku filozofiju. Nažalost, zemlja slobodnih je bila preplavljena robovima iz Afrike. Dakle, već u samom startu, pogazili su svoja uvjerenja. U današnje doba prodaje im se svašta, ali sve to skupa možemo nazvati jednom velikom iluzijom. Od jednakosti pred zakonom, ljudskim pravima, američkim snom, ljepoti, ekonomskoj moći pa do borbi protiv terorizma i sijanju demokraciju u druge zemlje - sve su to iluzije u koje Amerikanci žele vjerovati. Dosta ih nije toliko naivno, ali zašto da sumnjaju, kada je njima dobro. Sjetimo se, ljudi će se pobuniti tek kada je njihova guzica u pitanju.

SAD je stvarno zemlja čudesa. Zemlja čiji me građani uvijek iznova fasciniraju svojom ograničenošću. SAD je možda najbolji primjer kako demokracija najbolje "zarobljava" narod davajući im privid slobode. Ako se pita sive eminencije, mislim da će se svi složiti kako je demokracija najbolji sistem vladavine. Zašto? Zato što daje prividnu moć natrag narodu. Narod se, nakon svih tih sistema represije, ponovo pita za mišljenje, pa će oni, time što će imati pravo glasati na izborima, imati dojam vlastite veličine. Zamislite, nakon tisuća godina, odjednom će narod odlučivati. Nije li to malo naivno za očekivati? Dakako, to je ogromna izmišljotina, jer oni bolje upućeni u stanje stvari znaju činjenice da obje predsjedničke kampanje u SAD-u bivaju financirane od istih kompanija. Dakle, tko god "pobjedi" na izborima neće zastupati narod niti svoj program, već volju krupnog kapitala. Naravno, ta priča se može preslikati na Hrvatsku.

O sijanju demokracije na druge zemlje od strane hrabrih američkih boraca za slobodu također sam već govorio. Ono što nisam spomenuo, jest postavljanje svojih lutaka na pozicije moći drugih zemalja, kako bi te zemlje, kroz vladavinu čvrste ruke političkog namjesnika, služile kao svojevrsna kolonija SAD-u. Pogađate, aktualni junak svih medijskih priča Muammar Gaddafi jest jedan od takvih. Kroz desteljeća vladavine služio je interesima američkog imperijalizma prvenstveno za svoju dobrobit. Kada se narod konačno pobunio protiv njegova režima prijatelji Amerikanci su mu okrenuli leđa. Kada se pokazalo da više ne može kontrolirati bijesnu masu, Ameri su ga se ekspresno odrekli i kako se od njih očekuje, naglasili kako je taj režim krajnje nepravedan te se trebaju poduzeti reakcije u smislu, čega drugog doli "sijanja demokracije". Muammar, stari prijatelj, služio je dok je mogao kontrolirati masu, kada su vidjeli da više ne ide, ekspresno su ga se odrekli proglasivši ga diktatorom. Sigurno se sjećate, još jedan sličan scenarij dogodio se i sa famoznim Bin Ladenom, koji je također bio jako dobar dok su ga trebali u borbama protiv Rusa u Afganistanu. Najednom im se naglo zamjerio, pa je bio optužen za najveći teroristički čin u povijesti. A o tom činu stvarno više nema smisla raspravljati. Nakon toliko dokaza, stvarno mislim da su ludi oni koji puše službenu verziju.

Moramo shvatiti da ovo nije borba stranaka, ljudi koji se razlikuju po nevažnim kriterijima, ovo je borba između vladajuće elite i svih nas ostalih - mase. Tako je od samoga početka, i mislim da je vrijeme da to konačno shvatimo.

Ovaj post je potaknut događanjima na sinoćnjem prosvjedu ispred hotela u kojem su HDZ-ovci jeli i pili na naš račun, a potom i bacali novčanice od sto kuna okupljenima koji su skandirali "vratite nam pare". Koliko daleko mogu ići, a da se ne osjeti nezadovoljstvo svih nas! Što još moraju napraviti da konačno ugasimo televizore i izađemo na ulicu? Što se još treba dogoditi da progledamo?!

Rušimo sistem, ne vlast!

No pasaran!

18

petak

ožujak

2011

Truth is out there... and sex is everywhere

Zašto je seks toliko zanimljiv? Ljudi stalno o tome pričaju, o tome stalno čuješ na TV-u, gledaš u reklamama, s nestrpljenjem ga očekuješ u nekom filmu, a neke jedino i gledaš zbog tih četrdesetak sekundi strasti. Seks je fiziološka potreba, ali je puno zanimljiviji od pišanja recimo. Nije baš da se ljudi ubijaju od želje da čuju kako je strastveno netko pišao ili gledaju sam čin. Zašto je to tako?

U prilog pišanju ide i činjenica da ćeš umrijeti ako ne obavljaš fiziološku potrebu uriniranja, dok je sa seksom stvar malo drugčija, iako ima iznimaka. Jel netko ikad umro zato što se cijeli život nije seksao? Ipak, znam da netko tko cijeli život nije piš'o i srao sigurno nije dugo živio.

I šta sad s tim?! Jel stvarno potrebno da skoro svaka reklama direktno ili indirektno podsjeća na seks.

"Muškarci vole visoke i vitke... govorimo o čašama naravno!"

To je primjer reklame za pšenično. Tu je i cijela paleta reklami za ožujsko gdje se bez suzdržavanja podupiru stereotipi o muškarcima-svinjama koji samo žderu-piju-jebu. Većina nas se samo osmjehne na te reklame, jer smo ipak dobili neku vrstu priznanja za stil života koji se često ne odobrava. S druge strane, žene dobiju etiketu seks objekata, one postoje zato da se međusobnom ševom zajednički rješavamo seksualnih poriva.

"Muškarci primjećuju samo bitno"

"Muškarci vole visoke i vitke. Govorimo o čašama naravno..."

Ekipi iz reklame za ožujsko svaka je napeta. Visoka, niska, debljuca, mršavica, plava, crnka; Rene može dvije noći za redom, na opće čuđenje i nevjericu kolega.

Reklama za bon bon. "I samo ti znaš koja te kombinacija zadovoljava" dok se pred vjerodostojnim predstavnikom muške populacije tipična ženska izvija "kombinirajući" razne fetiše, a on kombinirajući tarifu. Naravno, i žene su dobile svoju verziju iste stvari: "Zadovolji se sama".

Coca-cola, najbolji primjer kako najgori proizvodi imaju najbolje reklame. Barem vizualno. Genijalci iza tih reklama uspjeli su naći vezu između 0 posto šećera Coca Cole zero i jednog "jutra poslije". Cijeli metež nastaje kada starci mladoj curki s naglašenom guzicom udaraju na vrata, a njezin jebač u stotinki sekunde uspjeva zahvaljujući timu specijalaca nestati prije nego starci uđu u stan. Perfekcija.

Nastojim se sjetiti još kojeg primjera.

Prije je bila reklama za žvakaće gume. On jadan, nije žvakao baš tu žvaku koja se reklamira te ga ona baš iz tog razloga nije "pozvala da uđe". U Americi je taj eufemizam za dođi i poševi me uobličen u pitanje "Do you want to come up?" koji uslijedi nakon uspješnog date-a, na "rastanku" pred njezinim stanom.

Tu je i cijeli koncept reklama za Gavrilović proizvode. Znate već, o snaši i "kobasici".

Seks sve više privlači pažnju i sve više dobiva na važnosti. O tome se pišu kolumne, rade članci o tome kako što bolje ševiti, kako duže izdržati, kako pravilno zadovoljavati... Seks je još jedna vrhunska distrakcija od bitnih stvari u životu, odmah je tu do ostalih poriva: auta, igrački, krpica i ostalih pizdarija.

Nevjerojatno je da seks kao osobna stvar pojedinca privlači takvu pažnju, a nevjerojatne su i fabrikacije koje iz prvenstveno potrošačkih razloga kruže okolo, kao izjava da muškarac u prosjeku svakih 7 sekundi pomisli na seks. S obzirom na takvu informaciju, apsolutno se slažem s tim da mlade žene, ali i tinejdžerice o životu uče iz Cosmopolitana, jer najbitnije je "upoznati neprijatelja".

Pitam se o čemu onda razmišljamo u vremenu između prve i sedme sekunde? O hrani i piću vjerojatno. Što još, osim toga, uopće postoji na ovome svijetu?



15

utorak

ožujak

2011

Rad, posao i zaposlenje

Novac je mjerilo uspjeha, određuje društveni status i čini nas vrijednijima od drugih. Novac pokreće tehnologiju, svijet i ljude. Novac je neophodan kao sredstvo svojevrsne razmjene dobara. Novac je najbitnija stvar u životu svakog pojedinca jer nam omogućava bolji život. Malo novca činiti će naš život teškim, a puno novca laganim.

Na to se naš život sveo. I na to se svodi još od štampanja prvih novčanica, a seže i dalje u povijest, dok je vladao zakon trampe. To je to, jebeni smisao života kojeg smo uvijek pokušavali pronaći, a on se krio nama pred nosom. Skrivao se u onom najočitijem, u onome o čemu se najčešće i najviše priča - o posjedovanju što više papirića i kovanica. Smisao života je reprodukcija vrste + akumulacija novčanih sredstava kako bi što lakše obavljali reprodukciju. Dakle, jedno ide s drugim, akumulacija + reprodukcija = reprodukcija na kvadrat. Doduše, ima odstupanja u toj formuli pošto većinom vrijedi suprotno, ali nećemo biti sitničavi, ipak smo otkrili smisao života na ovoj planeti.

O novcu ćete uvijek čuti. Gdje god bili, gdje god navratili, gdje god obitavaju grupe ljudi, prvo što će vas pitati jest kako se zoveš i šta radiš. "Šta radiš" pitanje je možda i najbitnije u cijeloj priči, odgovorom na to pitanje obznanjuješ ljudima koliko napreduješ u ispunjavanju životnog smisla. Ako ne napreduješ (ne radiš), okolina ti opravdano dodjeljuje etikete, jer ipak je to njezin posao kroz tisuće godina. Prva etiketa koja će završiti na leđima jest etiketa "neradnika". U slučaju da se ispostavi kako neradnik ne samo da ne radi, već se i ne prodaje za dobru plaću ili ne ljubi guzice političkih i drugih moćnika, njegovo "neradništvo" dobiva novu dimenziju, a time i novu etiketu. Sljedeći pridjev glasi "ljenčina". Ljenčina je ona sorta koja ja krajnje nepoželjna za svako društvo, većinom se izležava negdje u hladu i ne nastoji naći bilo kakav rad, remeti društveni poredak, siše energiju iz vrijednih radnika, motivira neodlučne za opciju nerada, sabotira svako nastojanje društva da uspostavi vladavinu pravde, rada i radništva. Iz tog je razloga sasvim opravdano (a na to se iz krugova radništva čak i potiče) imati osjećaj superiornosti nad manje vrijednim primjercima ljudskog roda koji još nisu shvatili smisao života te koji ne prakticiraju koncept "rad oslobađa". Potiče se i javna kritika tim manje sretnim izrodima, a i argumentirani monolog u kojem će radnik nedvosmisleno osuđivati neradnika te bacati sjenu sumnje na njegov mentalni sklop, moralnost te odgovornost. Nakon argumentiranog monologa radnik će prestati sudjelovati u bilo kakvoj vrsti interakcije s manje sretnim primjerkom ljudskog roda, podržavajući tako sistematični osjećaj krivnje koji bi se, po proračunima poslodavaca diljem svijeta trebao pojaviti kod manje sretnog motivirajući ga da ubrzo promjeni svoj život i prioni trenutnom ispunjavanju životnog smisla.

Vlade, udruge poslodavaca i ostale robovlasničke skupine potiču se na izdavanje propagandnih letaka u cilju očuvanja kulture rada. Na poleđeni tih prosvjećenih pro-radničkih rekvizita daju se i upute za što bezbolnije rješavanje neradničkih nametnika. Ispod pitanja "što učiniti ako vidite neradnika", "kako postupati prema klošarima, beskućnicima i ostalim manje vrijednim parazitima", "kako postati vrhunska ulizica i to dobro naplatiti" nuditi će vam se odgovori na ta vrlo važna pitanja. U slučaju da se prema manje sretnima ne odnose na način propisan od strane autoriteta radnici će snositi možebitne posljedice u vidu etiketiranja "neradnik" etiketom na dvadeset i četiri sata.

"Šta radiš?", "Jel radiš šta?", "Jesi naš'o kaki pos'o?" su moji osobni favoriti. Nema ljepše sročenog, i nema bitnijeg pitanja od takvih pitanja. Obožavam kada se ljudi brinu o ispunjenju tuđih životnih postignuća, kada navodno suosjećaju s mojim osobnim nedostatkom "rada", podržavaju kada ga ne nedostaje, i motiviraju kada ga nam ga je pun kurac. Ali moramo razumjeti te manje sretne, jer oni ipak ne razumiju nas.

A i samo pitanje je s namjerom krivo sročeno. Ljude, koliko god mi mislili drukčije, zapravo ne zanima šta radimo, jel radimo šta, i jesmo li našli kakav posao. Njih samo zanima koliko love za taj posao dobivamo. Ako dobivamo više od njih, biti će nam zavidni, ako dobivamo manje, osjećati će se superiorno.

Naravno, ovaj moj post možda izazove reakcije radničke populacije, pa mi zakucaju etiketu na leđa. Jer to je ipak njihov posao. Svi ljudi diljem svijeta su naučeni etiketirati ljude po svim mogićim kategorijama, vrstama, podvrstama, subkulturama, sub(na kvadrat)kulturama, sekcijama, staležima, stalžama, ormarima, odjeljcima, bojama...

Opravdanost svakog posla i njegova ozbiljnost proizlaze iz količine novca kojeg zahvaljujući svome radu posjedujemo. Ista je stvar i sa vrijednošću. Osoba koja "zavrjeđuje" više novaca vrijedi više. Njegove stvari vrijede više, njegova imovina, a time i njegov život. Njegov društveni status je također mjerilo uspjeha i vrijednosti. Za kime više žalimo, za smrću jedne pop zvijezde ili tisuću siromašnih seljaka pogođenih prirodnom katastrofom?

Tko vrijedi više? Odvjetnik ili volnoter? Ovaj koji s vremena na vrijeme i modernog Hitlera vrati na ulicu, ili onaj koji svoj život podredi drugima. Vrijedi li više lady Gaga ili susjed Mirko s trećeg kata?

Mislim da su stvari većini jasne, ali ipak postupaju drukčije. Radije se hvataju za stanje stvari na koje su naviknuti godinama i godinama postupne i sistematične indoktrinacije. Jer, lakše je slijediti pravila nego protiviti im se, lakše je pokoravati se nego suprostaviti. A ljudi su ipak (koliko god ponekad mislili da su žene komplicirane) jednostavna bića - uvijek idu lakšim putem.

I sam pojam rada jest nešto potpuno drukčije od onoga što mi zapravo obavljamo. Naravno, mi uvijek osjećamo kako pridonosimo nečemu, kako osjećamo neku vrijednost time što radimo nešto. Ja sam recimo radio kao konobar. Objektivno, čemu sam ja pridonosio osim sebi i svom poslodavcu? Pridonosio - doslovno - drugim ljudima piće koje su sami plaćali. Ne bi se baš reklo da sam učinio nešto veliko i plemenito za čovječanstvo, ne može se baš reći da sam nešto pridonjeo društvu. Većina poslova i jest takva, mi ne činimo neke velike stvari, mi činimo sve te stvari zbog sebe, zbog svojih papira i kovanica, i zbog svog poslodavca i njegovih papira i kovanica. Nema tu ničega svetog ili velikog kako se uvijek misli kada se priča o nekom radu, o nekom zaposlenju. To su samo sebični porivi, doduše neophodni, kojima se pokušava kroz neke fraze dati dimenziju nečega jako bitnog i nezaobilaznog.

Zaposlenje jest pojam koji je sasvim zaživio u industrijskom i post-industrijskom dobu. I od onda je postao velika stvar. Od onda, ne raditi za nekog poslodavca bila je sramota. Bili su to počeci ove nemani zvane kapitalizam. Doduše, takav sistem je vladao još godinama prije. Od feudalaca, crkve, i drugih robovlasnika sve je to manje više koncept prilagođen dobu u kojem se živi.

Kako siješ, tako ćeš i žeti. Na žalost, u doslovnom smislu - to pravilo ne vrijedi. Vrijedilo je prije. Davno prije. Dok su još ljudi imali komade zemlje koje nisu svojatali, dok nisu svojatali drveća, prirodu, rijeke i zemlju. Dok su ljudi pazili na prirodu, a priroda na ljude. Dok je svatko radio za sebe time što je radio za druge. I dok su svi razmišljali na takav način. Gdje nitko nije bio radnik ili neradnik, dok su svi radili i nisu radili. Dok nije bilo više bogatih i manje bogatih, više vrijednih i manje vrijednih. Svi su imali isto i vrijedili isto.

Sad kad malo bolje razmislim... Ne znam da li je uopće postojao takav svijet. Ili je, negdje daleko, na otocima izolranim od "civiliziranog" svijeta, tamo gdje se "manje sretni" nisu uspjeli zagaditi osjećajem posjedovanja svega što ih okružuje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se