Rad, posao i zaposlenje

Novac je mjerilo uspjeha, određuje društveni status i čini nas vrijednijima od drugih. Novac pokreće tehnologiju, svijet i ljude. Novac je neophodan kao sredstvo svojevrsne razmjene dobara. Novac je najbitnija stvar u životu svakog pojedinca jer nam omogućava bolji život. Malo novca činiti će naš život teškim, a puno novca laganim.

Na to se naš život sveo. I na to se svodi još od štampanja prvih novčanica, a seže i dalje u povijest, dok je vladao zakon trampe. To je to, jebeni smisao života kojeg smo uvijek pokušavali pronaći, a on se krio nama pred nosom. Skrivao se u onom najočitijem, u onome o čemu se najčešće i najviše priča - o posjedovanju što više papirića i kovanica. Smisao života je reprodukcija vrste + akumulacija novčanih sredstava kako bi što lakše obavljali reprodukciju. Dakle, jedno ide s drugim, akumulacija + reprodukcija = reprodukcija na kvadrat. Doduše, ima odstupanja u toj formuli pošto većinom vrijedi suprotno, ali nećemo biti sitničavi, ipak smo otkrili smisao života na ovoj planeti.

O novcu ćete uvijek čuti. Gdje god bili, gdje god navratili, gdje god obitavaju grupe ljudi, prvo što će vas pitati jest kako se zoveš i šta radiš. "Šta radiš" pitanje je možda i najbitnije u cijeloj priči, odgovorom na to pitanje obznanjuješ ljudima koliko napreduješ u ispunjavanju životnog smisla. Ako ne napreduješ (ne radiš), okolina ti opravdano dodjeljuje etikete, jer ipak je to njezin posao kroz tisuće godina. Prva etiketa koja će završiti na leđima jest etiketa "neradnika". U slučaju da se ispostavi kako neradnik ne samo da ne radi, već se i ne prodaje za dobru plaću ili ne ljubi guzice političkih i drugih moćnika, njegovo "neradništvo" dobiva novu dimenziju, a time i novu etiketu. Sljedeći pridjev glasi "ljenčina". Ljenčina je ona sorta koja ja krajnje nepoželjna za svako društvo, većinom se izležava negdje u hladu i ne nastoji naći bilo kakav rad, remeti društveni poredak, siše energiju iz vrijednih radnika, motivira neodlučne za opciju nerada, sabotira svako nastojanje društva da uspostavi vladavinu pravde, rada i radništva. Iz tog je razloga sasvim opravdano (a na to se iz krugova radništva čak i potiče) imati osjećaj superiornosti nad manje vrijednim primjercima ljudskog roda koji još nisu shvatili smisao života te koji ne prakticiraju koncept "rad oslobađa". Potiče se i javna kritika tim manje sretnim izrodima, a i argumentirani monolog u kojem će radnik nedvosmisleno osuđivati neradnika te bacati sjenu sumnje na njegov mentalni sklop, moralnost te odgovornost. Nakon argumentiranog monologa radnik će prestati sudjelovati u bilo kakvoj vrsti interakcije s manje sretnim primjerkom ljudskog roda, podržavajući tako sistematični osjećaj krivnje koji bi se, po proračunima poslodavaca diljem svijeta trebao pojaviti kod manje sretnog motivirajući ga da ubrzo promjeni svoj život i prioni trenutnom ispunjavanju životnog smisla.

Vlade, udruge poslodavaca i ostale robovlasničke skupine potiču se na izdavanje propagandnih letaka u cilju očuvanja kulture rada. Na poleđeni tih prosvjećenih pro-radničkih rekvizita daju se i upute za što bezbolnije rješavanje neradničkih nametnika. Ispod pitanja "što učiniti ako vidite neradnika", "kako postupati prema klošarima, beskućnicima i ostalim manje vrijednim parazitima", "kako postati vrhunska ulizica i to dobro naplatiti" nuditi će vam se odgovori na ta vrlo važna pitanja. U slučaju da se prema manje sretnima ne odnose na način propisan od strane autoriteta radnici će snositi možebitne posljedice u vidu etiketiranja "neradnik" etiketom na dvadeset i četiri sata.

"Šta radiš?", "Jel radiš šta?", "Jesi naš'o kaki pos'o?" su moji osobni favoriti. Nema ljepše sročenog, i nema bitnijeg pitanja od takvih pitanja. Obožavam kada se ljudi brinu o ispunjenju tuđih životnih postignuća, kada navodno suosjećaju s mojim osobnim nedostatkom "rada", podržavaju kada ga ne nedostaje, i motiviraju kada ga nam ga je pun kurac. Ali moramo razumjeti te manje sretne, jer oni ipak ne razumiju nas.

A i samo pitanje je s namjerom krivo sročeno. Ljude, koliko god mi mislili drukčije, zapravo ne zanima šta radimo, jel radimo šta, i jesmo li našli kakav posao. Njih samo zanima koliko love za taj posao dobivamo. Ako dobivamo više od njih, biti će nam zavidni, ako dobivamo manje, osjećati će se superiorno.

Naravno, ovaj moj post možda izazove reakcije radničke populacije, pa mi zakucaju etiketu na leđa. Jer to je ipak njihov posao. Svi ljudi diljem svijeta su naučeni etiketirati ljude po svim mogićim kategorijama, vrstama, podvrstama, subkulturama, sub(na kvadrat)kulturama, sekcijama, staležima, stalžama, ormarima, odjeljcima, bojama...

Opravdanost svakog posla i njegova ozbiljnost proizlaze iz količine novca kojeg zahvaljujući svome radu posjedujemo. Ista je stvar i sa vrijednošću. Osoba koja "zavrjeđuje" više novaca vrijedi više. Njegove stvari vrijede više, njegova imovina, a time i njegov život. Njegov društveni status je također mjerilo uspjeha i vrijednosti. Za kime više žalimo, za smrću jedne pop zvijezde ili tisuću siromašnih seljaka pogođenih prirodnom katastrofom?

Tko vrijedi više? Odvjetnik ili volnoter? Ovaj koji s vremena na vrijeme i modernog Hitlera vrati na ulicu, ili onaj koji svoj život podredi drugima. Vrijedi li više lady Gaga ili susjed Mirko s trećeg kata?

Mislim da su stvari većini jasne, ali ipak postupaju drukčije. Radije se hvataju za stanje stvari na koje su naviknuti godinama i godinama postupne i sistematične indoktrinacije. Jer, lakše je slijediti pravila nego protiviti im se, lakše je pokoravati se nego suprostaviti. A ljudi su ipak (koliko god ponekad mislili da su žene komplicirane) jednostavna bića - uvijek idu lakšim putem.

I sam pojam rada jest nešto potpuno drukčije od onoga što mi zapravo obavljamo. Naravno, mi uvijek osjećamo kako pridonosimo nečemu, kako osjećamo neku vrijednost time što radimo nešto. Ja sam recimo radio kao konobar. Objektivno, čemu sam ja pridonosio osim sebi i svom poslodavcu? Pridonosio - doslovno - drugim ljudima piće koje su sami plaćali. Ne bi se baš reklo da sam učinio nešto veliko i plemenito za čovječanstvo, ne može se baš reći da sam nešto pridonjeo društvu. Većina poslova i jest takva, mi ne činimo neke velike stvari, mi činimo sve te stvari zbog sebe, zbog svojih papira i kovanica, i zbog svog poslodavca i njegovih papira i kovanica. Nema tu ničega svetog ili velikog kako se uvijek misli kada se priča o nekom radu, o nekom zaposlenju. To su samo sebični porivi, doduše neophodni, kojima se pokušava kroz neke fraze dati dimenziju nečega jako bitnog i nezaobilaznog.

Zaposlenje jest pojam koji je sasvim zaživio u industrijskom i post-industrijskom dobu. I od onda je postao velika stvar. Od onda, ne raditi za nekog poslodavca bila je sramota. Bili su to počeci ove nemani zvane kapitalizam. Doduše, takav sistem je vladao još godinama prije. Od feudalaca, crkve, i drugih robovlasnika sve je to manje više koncept prilagođen dobu u kojem se živi.

Kako siješ, tako ćeš i žeti. Na žalost, u doslovnom smislu - to pravilo ne vrijedi. Vrijedilo je prije. Davno prije. Dok su još ljudi imali komade zemlje koje nisu svojatali, dok nisu svojatali drveća, prirodu, rijeke i zemlju. Dok su ljudi pazili na prirodu, a priroda na ljude. Dok je svatko radio za sebe time što je radio za druge. I dok su svi razmišljali na takav način. Gdje nitko nije bio radnik ili neradnik, dok su svi radili i nisu radili. Dok nije bilo više bogatih i manje bogatih, više vrijednih i manje vrijednih. Svi su imali isto i vrijedili isto.

Sad kad malo bolje razmislim... Ne znam da li je uopće postojao takav svijet. Ili je, negdje daleko, na otocima izolranim od "civiliziranog" svijeta, tamo gdje se "manje sretni" nisu uspjeli zagaditi osjećajem posjedovanja svega što ih okružuje.