26

utorak

listopad

2010

Apsolutno Skandalozno: Slova koja u određenom redosljedu tvore riječi te naposlijetku rezultiraju rečenicama, a one nekim tekstom koji je pred vama!!!

Šokantno, skandalozno, ekskluzivno... Sve su to pridjevi na koje uvijek imate priliku naletjeti u virtualnom svijetu. I ne samo u virtualnom, naravno. Neobična je ta potreba da se bombastičnim naslovima privuče pozornost na većinom najbanalnije informacije koje sežu od objavljivanja fotografija nečijih spolovila, celulita na zadnjici te do zastrašujućih priznanja o seksualnoj orijentaciji glavnih likova tih fascinantnih priča. Uvijek me fascinirala ta sveprisutna potreba da svaki idiot, bez obzira na cijenu, dospije na male ekrane i time barem na trenutak bude prepoznat kao nešto jako bitno. Valjda se svima teško pomiriti s činjenicom da oni nisu ti koji mjenjaju svijet, i da se drugi ne obaziru baš na njih kada prelaze ulicu, idu na premijere filma, ljetuju ili jednostavno obavljaju nuždu na javnom WC-u.

Pametni ljudi većinom odmahnu rukom na pretjerano prikazivanje u medijima, baš iz razloga što taj prostor dijele s osoboma koje uopće ne žele vidjeti, ni na bilo koji način, a kamoli s njima dijeliti prostor za koji su se radom izborili. Događa se da imamo Nives Celzijus, obnaženu, maznu i spisateljski raspoloženu prelivenu preko novinskog formata, do nje njezin susjed Živko Kustić, svećenik i kolumnist kojem oko zna pobjeći do prethodnog kućnog broja, a blizu njega se nađe i Ante Tomić sa svojim opažanjima o idealnom svijetu koji nas okružuje. Ante ne može birati susjede, i vjerojatno mu jako žao zbog toga.. A s druge strane, ako ništa drugo, susjedi i njihovi pogledi na život ipak daju dosta materijala, a time i posla našem piscu.

Ali vratimo se na skandale. Vratimo se na sve idiotarije koje ti predlažu tvoji super-cool-urbani facebook frendovi (od kojih njih pola nikada nisi vidio u stvarnom životu) sa svojim šokantno-skandalozno-ekskluzivnim linkovima. Među tim "must-see" umjetničkim djelima nađe se video pokušaja ubojstva mačića, a nedugo zatim i spašavanje istih, snimke spašavanja rudara, "najšokantniji video godine" koji je vjerojatno toliko šokantan da nisu smjeli napisati nijedan detalj o tome (jer naravno, prvo moraš kliknit da ga lajkaš. Tek kad shvatiš da ti se to sviđa, onda možeš i pogledati).

I onda netko, valjda prosvjetljen onime što je upravo vidio, poželi s tobom podjeliti slike klanja nekih životinja, s curom koja drži pseće srce u rukama.

Pa tko to ne bi pogledao, tko tome ne bi odolio!!

Predlažem, zbog manjka kvalitetnog programa na hrvatskim televizijama, da uvedu neki novi reality show, neki s jednostavnim scenarijem.

Primjer 1:
Dakle, imamo jednog čovjeka - lovinu (najvjerojatnije pedofila iz razloga što ne postoji nijedno pravno ili fizičko tijelo da ga brani), koji slobodno trčkara po otvorenim poljima, dok njega 48 do zuba naoružanih hrvatskih PTSP-ovaca i iskusnih četnika (u svojevrsnom JNA reuinion-u) naganja do smrti. U obzir dolazi samo hladno oružje, kako bi show bio vjerodostojan u pogledu količine prolivene krvi, a i u pogledu atrakcije. Pobjednik je onaj koji prvi donese glavu lovine u zagrebački studio, gdje će se odmah s hostesama slikati za novi Story ili Gloriu, a usput ispričati i svoju životnu priču o usponu, i o tome kako je samo prije dva tjedna bio nitko i ništa.

Primjer 2:

Oformimo žiri koji će po faktoru zanimljivosti određenih ljudi, procjenjenih preko prijavnica i osobnih videoprezentacija, izabrati 12 sretnika koji će sudjelovati u najvećem reality show-u na svijetu. Ako ne najvećem, onda sigurno - najoriginalnijem. Dakle, trebalo bi izmisliti nekoliko kategorija u kojem bi naši hrabri natjecatelji odmjerili snage.

Prijedlog broj 1: All you can eat. Klasična američka poslastica u kojoj se super dostojanstveni i prije svega hrabri natjecatelji prežderavaju McDonalds hamburgerima ili drugim primjercima zdrave mediteranske kuhinje. Pobjednik je onaj koji u određenom vremenskom roku pojede najveću količinu odabrane hrane. U našem slučaju - hamburgere bi zamjenili prirodnim stajskim gnojivom, što u krajnjoj liniji i ne predstavlja neku razliku.

Prijedlog broj 2: Remake starog hita "Trenutak istine", ali ovaj puta u novom, celebrity ruhu. Natjecatelji, njih točno 153. Zašto baš 153? Toliko "natjecatelja" ima sadašnji saziv sabora RH-e. Ovoga puta, natjecatelj kojemu se utvrdi da ima najveći broj laži pobjeđuje, te se kruni doživotnim imunitetom na djelovanje svih zakona pod okriljem RH. Ako pobjedniku njegov trijumf s namjerom odluče osporiti moralisti i hrvatski demokršćani, uvijek se može odlučiti na štrajk glađu. Kome se utvrdi da govori većinom istinu prognan je iz stranke, sabora i države, te etiketiran kao "zelen" i "neiskusan", a takvi nam ovdje ne trebaju. Favorit kladionica i publike: njih 148.

Mnogo je još fantastičnih projekata koji obećavaju još mnoge izgubljene dane pred malim ekranima. Do tada budite dobri prema svojim bližnjima, i uživajte u svakom danu (reče spiker nakon 15ak ratnih izvještaja i epidemioloških kriza).

25

ponedjeljak

listopad

2010

Ta savršena iluzija...

Kapitalizam je vjerojatno nešto najgore što je demokracija stvorila. Netko bi mogao reći da kapitalizam ima neku etičnost u sebi, da ne poznaje granice niti predrasude. I bili bi u pravu. Naime, kao što svatko s imalo mozga može reći kako je jedina podjela koju poznaju, podjela na dobre i loše ljude, tako i kapitalizam može reći da ljude dijeli na potrošače i ne potrošače. Ključna riječ u stvaranju masovnih količina novca jest podjela. Vladavina se zasniva na stalnim podjelama, na potenciranju svih mogućih razlika, kako bi što lakše vladali masama. Ujedinjenost stanovništva u bilo kojem obliku, osim u ratnom pohodu, nije opcija. Zavadi pa vladaj predložak uspješno prkosi granicama vremena, omogućava vođama da zadrže svoje pozicije, omogućuje novim revolucionarima s ambicijama da svrgnu vlast pa sami zavladaju.

Jedno od glavnih oružja kapitalizma jest osmijeh. Onaj lažni osmijeh američkog načina života iza kojeg se skrivavaju suze tisuća modernih robova. Prodavanje iluzije je zapravo najveći i najprodavaniji američki proizvod. Američki san o kući iz predgrađa, dva automobila, zelenim travnjakom i djecom koja bezbrižno skakuću okolo igrajući se sa svojim kućnim ljubimcem je postao simbol američkog uspjeha, simbol američke idile. Tijelo američke manekenke koja pozira s naslovnice Cosmopolitana postalo je simbolom beskrajne američke ljepote, reklama za regrutaciju marinaca simbol je idealnog američkog muškarca, spremnog za obranu američkog načina života, za obranu globalne slobode...

Bitno je samo kako izgleda izvana. Bitno je samo da ne moramo žmiriti dok konzumiramo, jer dok god je ugodno oku, ništa drugo nije ni važno. U filmovima, najbitnije je da imamo glumce koji izvrsno izgledaju, da imamo brojne, najmodernije specijalne efekte, neku priču koja nije previše komplicirana tako da je svi razumiju, a ako je moral građana glede američke vanjske politike pao - možemo ubaciti priču o američkim junacima koji spašavaju svijet od globalnog zla i svojevoljno ginu za opće dobro. Što se hrane tiče, najviše nas briga kako to sve izgleda, u kakvoj veseloj šarenoj ambalaži nam se to prezentira. Sastojci nisu bitni, ako to dobro izgleda. S naslovnica se smiju savršeni ljudi savršenih proporcija, onakvi su kakvi svi trebamo izgledati, manekenke s osmijesima i idealnom kilažom, s prirodnom ljepotom i bez grešaka u karakteru. Ne zanima nas što je u tom slučaju radila grupa šminkera, kakve su sve čudnovate dijete kumovale, kakve je rigorozne zahvate imao Photoshop - dok god je završni proizvod tako lijep.

Na nesreću, čak i spoznaja tih stvari ne može nagnati većinu tih izmanipuliranih ljudi da se probude. Razlog je taj što je iluzija tako slatka i lako probavljiva, pa se čini nezahvalnim da pokvarimo taj osjećaj ugode kada živimo u tom idealnom svijetu gdje sve ima smisla, gdje ljudi ugodno žive, lijepo izgledaju, i osjećaju se slobodno.

Učinilo mi se zgodnim spomenuti ovaj slučaj. Oduvijek sam bio veliki ljubitelj simulacija gradnje gradova, serijal poznat pod imenom Sim City. Uvijek bi radio idealne gradove, samo s prirodnom energijom, vjetrenjačama i solarnim pogonima, bez puno zagađivača bilo koje vrste.. Kod biranja bilo koje zgrade za gradnju bio bi opis čemu one služe. Tako je naime opis kategorije Venues (to su mjesta zbivanja, druženja, zabave kao npr. kina, disko klubovi, restorani...) govorio kako su to mjesta na koji Sim-s (građani) izlaze kako bi se opustili i smogli snage za nastaviti raditi. Dakako, to nije ništa novo, ali takva jednostavna definicija te nagna da se upitaš da li je to jedini način na koji možeš funkcionirati u ovom životu - raditi kako bi nešto zaradio, potrošio to na zabavu dok čekaš novi radni dan da nešto zardiš i opet to spiskaš na nešto kako bi ti brže prošlo vrijeme do novog radnog dana... I tako svaki dan ispočetka. Nedvojbeno, životi nam sve više liče na to, barem onima koji imaju posao da zarade i to brzo potroše. Idealan život za poslodavce i ljudima na tronu. Mase rade za nas dok ih mi snabdjevamo svim mogućim vrstama zabave kako bi zaboravili na besmislenost toga što rade i sutradan opet došli na posao.

Bez ikakve dvojbe, građani SAD-a su stalni predmet manipulacija svih vrsta, ali ne može se reći da takav način prodavanja iluzija zaobilazi ostatak svijeta. Čak i u Hrvatskoj, kapitalističke težnje dolaze do izražaja. Problemi se rješavaju kupovinama po šoping centrima koji svakodnevno niču širom zemlje unatoč katastrofalnoj ekonomskoj situaciji. Sve se više gradi, a nema tko kupovati, sve se više proizvodi, a nema se komu prodati...

Američki trend iluzije jako dobro prolazi širom svijeta. Pop kultura uspješno zaglupljuje mase, pretvara sirovine u proizvode po svojoj volji, u podanike koje ne dižu glas zbog nepravdi, ne bune se na bilo koju vrstu neinteligencije i neukusa. Ljudi sve više liče na robove koji nemaju pravo reći što misle, a u krajnjoj liniji to ne žele, jer su svjesni da će snositi posljedice. Demokracija se odjenom čini kao moderno robovanje, pošto ne vrijediš ako ne pridonosiš, ako ne radiš za nekoga ili nešto, ako nisi u trendu i ne trošiš, ako ne konzumiraš, ne uljepšavaš, ne voziš, ne gledaš, ne igraš, ne glasaš.

Čemu mase ljudi zapravo služe. Za stvaranje rada koji donosi novac. Ljudi su money-generating strojevi za čiju se bezbrižnost od pregrijavanja brine čudotvorni svijet pop kulture, koji ih tjera da ne misle previše o tome što im se govori, da samo slušaju glasove koji dopiru iz čarobnih četvrtastih kutija i rade ono što se od njih očekuje...

" YOU ARE FREE TO DO AS WE TELL YOU " - Bill Hicks



22

petak

listopad

2010

Samo Kratko: o Modernim Popovima

Naslov zvuči zastrašujuće, ali tako zvuče i brojna religijska tumačenja. Ako ćemo biti objektivni, morati ćemo priznati činjenicu da je baš iz religijskih razloga počinjeno najviše zločina i ubijeno najviše ljudi. Dakako, nije religija sama po sebi kriva što ju mase krivo tumače, krivicu ipak moraju prihvatiti religijski autoriteti koji ju loše propagiraju. Ne možemo biti naivni pa reći da nema skirvenih motiva u govorima određenih proroka, jer i oni su samo ljudi koji su podložni razim utjecajima. Većina ih je podložna novcu, i učiniti će mnogo toga za malo promocije, i za nešto novčića.

Crkva ide u skladu s vremenom, ali samo što se PR-a tiče. Sve je ostalo isto zapravo, to da se petlja gdje joj nije mjesto, da si uzima za pravo propovjedati o skromnosti dok sama uživa plodove dobrih propolitičkih propovjedi, da si uzima za pravo govoriti o istini dok sama pokušava istinu o seksualnim aferama unutar crkve sakriti pod tepih.

Svećenici žude za pozornošću, kao i svaka druga mala duša. Prodali bi se za malo pozornosti, malo promidžbe, malo dobre reklame, nabacili malo bijesa zbog izjava za koje znaju da će uzburkati duhove. I oni su žrtve ove masovne histerije, ovog društva u kojem je najvažnije da te ljudi prepoznaju kada te ugledaju, bez obzira na razloge zbog kojih im je tvoje lice (ili tijelo) odnekud poznato. Tako se moderni pop don Kaćunko pojavljuje na društvenim događajima, popraćen blještavilom hrvatskih celebrity-a, hodajući po crvenom tepihu i davanju usmene podrške nekim "kulturno-umjetičkim" projektima. U međuvremenu odvoji neko vrijeme za pisanje blog članaka o opasnostima slušanja heavy metala, za kritiku opusa riječke skupine LET3, usput žmireći na "umjetničke opuse" Nives Celzijus.

Vidite, religijske ikone naših prostora prezauzete su držanjem misa, ispovjedima, suptilnim političkim govorima, posjećivanjem društvenih događanja, skrivanjem istina o unutar crkvenim aferama da bi obratili pažnju na svoje stado. Ono stado uplašeno stalnim prijetnjama, otkazima i rezanjima plaća. Po cijeloj zemlji ljudi štrajkaju, ne dobivaju plaće, a crkveni autoriteti zavučeni su u svoje hramove nudeći malo duhovne okrijepe. Nameće se pitanje što je važnije, opasnost heavy metala, grupa iskorak, "Gola istina" Nives Celzijus ili jadno uplašeno stado koje se nema komu obratiti za pomoć. Možemo jedino umočiti prste u svetu vodicu, dati svoj prilog kako bi lokalni svećenik u svom novom službenom autu otišao put studija Nove tv kako bi sudjelovao u intervjuu za inn magazin.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se