Poslovna inteligencija

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poslovna inteligencija d.o.o.
Blog Poslovne inteligencije - teme vezane za analitičke sustave, poslovnu inteligenciju, skladišta podataka, planiranje, konsolidaciju, upravljanje matičnim podacima i sve ostalo...

Linkovi
PI @ Fejs
Facebook profil Poslovne inteligencije

Blog.hr
Blog servis

Mreža
Poslovni IT mjesečnik

Brojač:

12.09.2012., srijeda

Predaja

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 08/2012

Nedavno sam na Facebooku ostavio komentar na jedan status osobe koju ne poznajem, a koji je podijelio jedan moj kontakt. Nakon par sati našao sam se zbog tog komentara usred rasprave u kojoj sam prilično opravdano proglašen ubojicom demokracije. Da sam nekima bio pri ruci, vjerujem da bih prošao u najboljem slučaju s lakšim fizičkim ozljedama. Od te situacije ostale su mi dvije korisne stvari, jedna je da sam još jednom dobio poduku da ne treba komentirati stvari koje ne poznaješ dovoljno detaljno, a druga je da me potakla na razmišljanje o ovoj temi.

Svatko od nas se ponekad nađe u situaciji da pliva protiv struje, bori se za nešto što je bezizgledno, odnosno kao vitez tužnog lica juriša na vjetrenjače. Normalno je da imamo ideale i da se za te ideale vrijedi boriti, ali ne treba zaboraviti da je Bora Čorba još nekad davno rekao da za ideale ginu budale. Pametni za ideale žive.

Dobar primjer života za ideale je majka jednog mog prijatelja, biologinja Jasna Antolović, koja je dobar dio svog života posvetila istraživanjima vezanim za sredozemnu medvjedicu, ugroženu vrstu za koju se smatralo da više ne živi u Jadranu. Sjećam se njenog entuzijazma i kako nam je objašnjavala da morski čovik još sigurno obitava u Jadranu još iz doba dok smo njen sin i ja bili mladići prije dvadesetak godina... U zadnje dvije godine je uspjela to i dokazati, te napraviti fotografije nekoliko medvjedica na različitim lokacijama na Jadranu. Njen entuzijazam se prenio i na njenog unuka, a s njega i na moju kćerku, koja je nedavno napravila za školu referet na temu sredozemne medvjedice s porukom „Čuvajmo prirodu!“

Svatko od nas napravi neku lijepu i dobru stvar s vremena na vrijeme – netko je udomio štene, netko je donirao novce Unicefu, netko je pomogao nepokretnoj susjedi. Takve stvari nas koštaju malo novaca ili truda a čine puno dobra. Ali, što se dešava kada se namjerimo na protivnika koji je višestruko jači, kada u nekom trenutku pokušamo promijeniti sustav koji ne funkcionira pošteno i ispravno, a čiji smo mi dio? Izbor je pred nama, da li časno i slavno poginuti za ideal, ili je bolji nečastan uzmak nego častan poraz, kako je rekao poznati mislilac Grunf.

Kao primjer možemo uzeti nedavni desant specijalne policije na Jadrankamen u Pučišćima i događaje koji su uslijedili. Ja kao gledatelj ne mogu suditi tko je u pravu, da li je riječ o gazdi lopovu ili o radnicima koji su ustvari neradnici, ali logično je da je čovjek u takvim slučajevima po definiciji na strani slabijeg, dakle radnika. Ako su radnici u pravu, kakva je njihova šansa da se za to pravo izbore, ako Zakoni kažu da policija treba osigurati stečajni proces i ako ih u to ime može natamburati i strpati u zatvor? Velika je vjerojatnost da nakon stečaja od Jadrankamena neće ostati kamen na kamenu, a radnici koji su se do zadnjeg daha borili za taj Jadrankamen ostati će bez ičega. U tom procesu, ugroženo je njihovo zdravlje i budućnost, te sudbina njihove obitelji. Pitanje je u kom trenutku treba reći hvala i doviđenja, okrenuti se, otići i pobrinuti za vlastite interese i interese svoje obitelji.

Pokušati ću to usporediti s boksom. Boksač se bori dok ima smisla i dok vjeruje da može pobijediti. Kada vidi da nema više šanse za pobjedu, da dalja borba nema smisla, da je protivnik prejak i da samo dobija sve više batina, onda nema svrhe ustrajavati i meč se predaje ili ga sudac prekida. Slično je i u drugim sportovima, a trebalo bi tako biti i u životu.

Odnosi se vrlo često u poslovnom svijetu baziraju na sirovoj snazi i stavu ja sam šef i bit će onako kako ja kažem, a ne na stvarnom ljudskom i stučnom autoritetu. Podobnost se često više cijeni nego sposobnost, pogotovo u javnim i velikim tvrtkama. Vrlo se često dešava da osoba ili manja grupa ljudi pokušaju promijeniti neku organizaciju koja je postavljena na krivim vrijednostima. Takvi pokušaji su u najvećem broju slučajeva osuđeni na propast, završavaju otkazima i suspenzijama. Preplašena i šutljiva većina okreće glavu u stranu i pravi da ništa ne vidi, iako iskreno podržava buntovnika i suosjeća s njim.

Postoje brojne studije i knjige koje se bave uzrocima što je to što ljude navodi da ustrajavaju u takvim situacijama, kada znaju da nešto nije ispravno, ali isto tako znaju da to nešto ne mogu promijeniti. Ljudi se vrlo često bore u bezizlaznim situacijama, ginu za ideale, uništavaju si zdravlje, postaju žrtve. Svoju žrtvu smatraju bitnom, iako je nepotrebna i ne može ništa promijeniti. Na taj način stvaraju probleme i sebi i ljudima kojima je stalo do njih, koji ih ne mogu ostaviti na tom putu samouništenja. Taj stav se ne odnosi samo na posao, primjer takve situacije je nasilje u obitelji koje jedna strana trpi zbog djece ili nekog drugog višeg razloga.

U ekonomiji je poznat pojam sunk cost, odnosno trošak prethodnog razdoblja koji se ne može povratiti a nije rezultirao nikakvim dobitkom ili pozitivnim ishodom. Dobar primjer takvog troška je ulaganje u projekt Pelješkog mosta, koji nikada neće biti izgrađen, a pare su nepovratno potrošene.

Direktno vezano na ovo je pojam što se naziva sunk cost dilemma, a radi se o odluci da li ustrajati u realizaciji projekta u koji su već uložena znatna sredstva i resursi, a ishod je neizvjestan ili treba prekinuti projekt, priznati poraz i otpisati načinjene troškove. Takva odluka je uvijek teška, a u prirodi je čovjeka da odabere nesiguran a mogući uspjeh, a ne siguran poraz. Nada umire posljednja.

Osim financijskih ulaganja, jednako tako je moguće uložiti vlastiti trud, znanje, vjeru i osjećaje u nešto što je s vremenom osuđeno na neuspjeh, poput mnogih tvrtki u Hrvatskoj. Emocionalna strana sunk costa također je obrađena u mnogim tekstovima koje možete pročitati na Internetu.

Kada čovjek razmišlja o tome što treba raditi u budućnosti, emocije vezane uz ono što je u prošlosti uloženo, često prevagnu nad razumom koji razmatra što treba činiti u budućnosti. Ljudi, zapamtite - prošla baba s kolačima, papala maca, nema više, fajrunt! Što je bilo, ne može se vratiti, a odluka što i kuda dalje mora biti racionalna i voditi nekom boljitku.

Nekoliko puta u životu sam se našao u situaciji da ne mogu promijeniti okruženje u kojem sam se nalazio i da je izbor bio ustrajati ili odustati. Bitno je naglasiti da se nije u tim slučajevima radilo o mojim interesima, nego o interesima poslodavca ili nekim općim, višim ciljevima. Svaki put sam napravio isto – okrenuo sam se i otišao. Da, bilo je teško, ali bilo bi puno teže da sam ostao, potrošio bih svoj život, trud i emocije za tuđi interes, za koji nikoga osim mene očito nije bilo briga.

Kada pogledam zadnjih desetak godina svojeg poduzetničkog staža, naravno da je bilo dobrih i loših odluka, te da su neke aktivnosti bile promašene i od nekih stvari smo odustajali, iako smo u njih uložili dosta truda i vremena. Ono u što sam potpuno siguran je da su sve odluke donošene tako da su bile usmjerene prema budućim rezultatima, te da trud i vrijeme koje ulažem zajedno s mnogim drugim vrijednim i pametnim ljudima u mom okruženju vode tim rezultatima. Vjerujem da je to posljedica pozitivnog pristupa, iako možda samo imamo malo sreće.

Pragmatičan pristup, objektivna analiza situacije i kretanje u smjeru koji donosi neku pozitivnu promjenu je ono što trebamo raditi. Pragmatičan čovjek bi trebao znati priznati poraz kada dođe vrijeme, okrenuti novu stranicu, nastaviti živjeti i početi raditi nešto drugo, s ljudima koji su normalni i s kojima će moći surađivati i stvarati, u svom najboljem interesu, u interesu svojih bližnjih i cijele zajednice. Na žalost, emotivna vezanost za izgubljenu bitku vrlo često je prejaka da bi se uopće počelo i misliti o okretanju nove stranice.

- 09:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se