5.
"Na Zemlji sam u tvojim godinama pod utjecajem raznih pisaca počela i sama pisati. Pisala sam jednu priču u kojoj sam došla do zapleta kojeg sam stvarno zakomplicirala pa nisam znala kako da ga raspletem. Ostala sam jednom budna u noći razmišljajući o tome, bila sam toliko umorna da su mi se oči same sklapale, ali obečala sam sama sebi da ću smisliti rasplet do jutra. Bilo je tako teško, na kraju sam se mogla jedino koncentrirati na želju da uđem u vlastitu priču, kada bih bila u njoj mogla bih bolje vidjeti sve mogućnosti, to sam mislila. E pa, upravo se to i dogodilo. Tako umorna, napola svjesna sobe u kojoj sam bila, umom sam prešla u svoju priču i gotovo tamo poginula." dramatično je zastala i pogledala me.
"Ali to nije ovaj svijet." izustila sam.
"Ne, ali ne budi nestrpljiva, doći ću do toga. Nakon što sam se uspijela vratiti u svoje tijelo odlučila sam da završetak moje priče, na žalost, ne će biti sretan. Mučilo me što se ustvari dogodilo pa sam slično pokušala s još par priča. Nisam mogla. Stvarala sam ih samo za tu svrhu i nisam obračala pozornost na detalje koji bi te priče učinili dovoljno....stvarnim, dovoljno razrađenim da bi se taj svijet mogao u potpunosti zamisliti....da bi postojanje svijeta iz te priče moglo biti moguće u dimenziji mašte. Nakon puno mozganja i potrošenog papira stvorila sam priču o mudracu, bila je toliko potpuna da sam mogla umom u nju i ući. Moja znatiželja je bila toliko jaka da sam uspijela otkriti, na temelju pokušaja i pogrešaka, kako funkcionira dimenzija mašte, a mudrac kojeg sam stvorena je imao odgovore na sve što nisam sama mogla otkriti. Vidiš, mudrac mi je objasnio da sve priče koje netko osmisli, a da su dovoljno dobro napravljene, postanu stvarne u dimenziji mašte, ali samo tvorac priče može ući u nju kada se nađe na graci sna i jave. Recimo, da ja padnem u komu um bi mi prešao u jednu od priča kojih sam stvorila, znaš da za ljude u komi govore da stalno sanjaju, to bi mom umu postala stvarnost i možda se nikada ne bih probudila. No, iako i ovaj svijet ja svrstavam pod dimenziju mašte to nije ustvari istina. Ovaj svijet sam slučajno otkrila u svojim razgovorima s mudracem. Kalastar ti je rekao prirodu ovog svijeta, paralelan svemir sličan našemu." nisam znala zašto mi to govori kada je ovo mijesto drugačije. Ovdje sam tijelom i umom, a i ona je.
"Tako sam ja saznala za ovaj svijet. Ima još nešto, pitala sam ga kada i gdje će se otvoriti portal nakon što mi je ispričao kakvo je ovo mjesto." zaustavila se u pripovijedanju.
"Ti si svojevoljno došla! I odmah si se snašla jer si znala gdje tražiti." pogledala sam ju u čudu.
"Da, tako nešto. Doduše bila sam malo dezorijentirana i puna ozeblina, kao što sam već jednom spomenula, pa sam se bojala da ću umrijeti prije no što dođem do nekog sela." rekla je i ponovno ušutila.
"Zar ti ne nedostaje rodbina i prijatelji?" nisam razumjela zašto bi to napravila.
"Ljude poznaješ po njihovim postupcima." progovorila je zamišljeno.
"Ovo što ću ti sada ispričati govorim u namjeri da me shvatiš. Razumjet ćeš zašto i nadam se da ćeš nakon toga moći imati povjerenja u mene." htjela sam joj reći da joj već vjerujem vlastitim životom jer bez nje da mi pomogne do sada bih već bila mrtva, izgladnjela negdje daleko u potrazi za svojim mjestom u ovom svijetu, dala mi je krov nad glavom i dijelila je hranu sa svog stola samnom, a postala mi je i nova prijateljica, netko na koga se mogu osloniti. Ona je energično odmahivala glavom, pramenovi plave kose lelujali su joj oko lica, ovo je bio jedini trenutak kada sam željela da mi pročita misli, ali ona izgleda da te misli nije odobravala.
"Ovakav bi te lakovjeren i naivan karakter mogao ubiti. Možda ti se čini da si u mirnom svijetu, prijateljskom, ali i ovdje ima mnogo opasnosti, a netko tko ti želi nauditi mogao bi preuzeti moj izgled. No, ako znaš nešto što oni ne znaju o meni moći ćeš prosuditi s kime govoriš." rekla je to krajnje ozbiljno, toliko ozbiljno da sam ostala šokirana, sve do sada bila je razigrana i nasmijana. Pogledala sam njene zelene oči, vidjela sam nešto novo: bol.
"Negdje u vrijeme kad sam naučila kako ulaziti i izlaziti u dimenziju mašte bez problema, a u to vrijeme sam već znala sve o toj dimenziji, dogodilo se nešto... nešto što me nagnalo da potražim mjesto za bijeg. Bio je moj 18. rođendan i moji roditelji su pristali napraviti zabavu za moj uzak krug najboljih prijatelja u vili u planinama koja je bila na iznajmljivanje. Svi smo se tog dana okupili, putovali smo jednim od onih modernih brzih vlakova, svi nasmijani, pogotovo moja starija sestra, stalno je govorila kako sada napokon i njena mlađa sestrica ulazi u svijet odraslih." Michelle se nasmiješila jednom stranom usnica, pogled joj je bio uprt u daljinu, kao da nije više bila sa mnom, bila je negdje daleko.
"Uvijek misliš kako se loše stvari događaju nekom drugom.... Vlak je u zavoju izletio iz tračnica i zabio se u rub tunela u koji je vlak trebao ući. Zbog brzine i jačine udara gotovo su svi u prvom i drugom vagonu poginuli.... Naš kupe... bio je u prvom vagonu." počela je plitko disati, niz obraze su joj se spuštale krupne suze, tijelo joj se treslo od zadržanih jecaja, ali nije stala, nastavila je govoriti iako je vjerojatno ponovno proživljavala svaki trenutak agonije.
"Mnogi su ostali na mjestu mrtvi, drugi su se još satima borili no nisu izdržali dovoljno dugo da ih prenesu u bolnicu... Najbliži su mi izdisali pred očima, ja sam se izvukla s modricama i plitkim rezovima... sestra me zaštitila vlastitim tijelom... Ne boji se, smrt je lakša od života.... to mi je rekla prije no što je umrla." nije više mogla govoriti. Ustala sam, otišla do nje i čvrsto ju zagrlila, ona je plakala i jecala glave položene na moje rame. Ostale smo tako nekoliko minuta.
"Nemoj više govoriti, znam da ti je teško, ne trebaš više ništa reći." rekla sam kada sam primjetila da se ponovno spremala progovoriti.
"Ne, želim da znaš." odgovorila je odlučno i ponovno se uspravila te položila ruke na stol kao da se pridržava.
"Preživjela mi je mama i jedna prijateljica, no pale su u komu, roditelji su mi bili jedinci, nisam imala mnogo rodbine i taman sam bila dovoljno stara da dobijem punomoć nad maminim životom, a mama mi je uvijek govorila da ne želi živjeti na aparatima... Istog dana kada sam postala punoljetna sam izgubila sve do kojih mi je bilo stalo i ubila vlastitu majku." pobrisala je suze s lica, divila sam se njezinoj snazi.
"Više sam puta poželjela oduzeti vlastiti život, no moja sestra je dala svoj život kako bi spasila moj. To i njezine zadnje riječi su me spriječavale, to mi je davalo snage. No, koliko god se trudila, nisam mogla nastaviti sa životom kako bi svi oni htjeli, ne okružena tehnologijom zbog koje sam ostala sama. Znam da bi oni htjeli da budem sretna. Zar je važno u kojem svijetu?" uputila mi je slab, jedva primjetan osmijeh.
"Ne, nije. Tako mi je žao, nisam te trebala pitati da mi ispričaš sve, nisam znala da ti se dogodilo ovako nešto." ispričavala sam se, osjećala sam se užasno, ipak je moje pitanje pokrenulo ovu temu.
"Ne ispričavaj se, htjela sam ti ovo ispričati. Ja sam ta koja je bila uporna i nije zatvarala usta, haha." pokušala se našaliti, ali vidjela sam na njoj da ju je prisjećanje tih događaja užasno iscrpilo i rastužilo. Nije joj bilo lako, kome bi bilo?
"Vidiš, nakon prolaza kroz portal stigla sam u ovaj svijet. Potpuno sam se uklopila i oko pola godine nakon svog dolaska upoznala Teresa." nasmiješila se. Natočila sam u naše čaše vino iz polupraznog bokala s čela stola.
"Ajd, grofice, živjela!" nazdravila sam joj kako bih popravila atmosferu.
"Živjela." prihvatila je ona i podigla svoju čašu pa ispila par gutljaja. Neko vrijeme smo samo sjedile tako, pijući, razmišljajući, sve dok meni na pamet nije palo jedno pitanje:
"Kako to da svi govorimo istim jezikom?"
"Pa, nas dvije stvarno i govorimo istim jezikom, ali oni ti govore na svom. Ti razumiješ zato što želiš razumjeti, želiš razgovarati s njima, riječi čuješ kao tebi poznate riječi istog značenja kao njihove jer ti oni šalju svoje misli s njima i ustvari ti interpretiraš te misli. To ti se zove misaoni jezik ili jezik misli, svatko taj jezik može razumijeti ako to želi." objasnila mi je promatrajući tekućinu u svojoj čaši.
"Fascinantno." rekla sam zadivljeno, ovdje bi svaki Zemljanin pomislio da ima posebne sposobnosti. Svatko čuje jezik misli, svi se razumiju, nema zapreka i kada ne znaš kako se izraziti naprosto to pomisliš i svi će znati.
"Nije to ništa. Ti ovime već polako učiš telepatiju, a to je zato što se uopće ne opireš. Nažalost, kad se vratiš na Zemlju to ti ne će biti od nikakve koristi jer su umovi ljudi na Zemlji zatvoreni i ne žele dijeliti svoje misli, ali možda s par prijatelja primijetiš da si zadržala tu sposobnost iako to zapravo može svaki čovjek no nije toga svjestan. Tako je lako prepustiti se kada se osjećaš sigurno, zar ne?" nasmiješila mi se Michelle. Njena primjedba me malo protresla. Spomenula je prije da je ovaj mir prividan, da i ovdje gdje sam sada ima opasnosti, način kojim mi je to tada rekla je bio onaj kojim netko govori kada je nešto loše suviše blizu, što li se događa?
"Michelle, što se događa ovdje?" pitala sam naglas.
"Ma, nešto....nije važno, to se provlaći već neko vrijeme, zaboravi na to, sve je u redu." htjela sam znati, ali njen ton bio je konačan, znala sam da razgovor na tu temu smatra završenim, a danas sam već dovoljno štete napravila svojim zapitkivanjem pa sam odlučila to staviti po strani.
"Kako su ona dvojca bezobrazna, ni pozdravila nas ne bi prije no što odu." progovorila je Michelle gledajući vratara koji je u sobu ušao samo na tren.
"Ajmo i mi van. Znaš li jahati?" skrenula je pogled na mene.
"U teoriji, ali fali mi prakse." odgovorila sam.
"Lako je, brzo ćeš se naviknuti. Dođi, idemo se presvući." izjavila je uvjereno te ustala i krenula prema vratima sobe, ja sam sljedila njen primjer. Došle smo do prostrane spavaće sobe nakon prelaska preko par kamenih stepeništa i prolaska kroz dug hodnik. Ormar s odjećom, velik krevet s baldahinom, noćni ormarić, jedna drvena stolica visokog naslona što je bila postavljena uz poličar s knjigama koji je bio postavljen u kutu sobe te tepih od mekog materijala kojeg nisam mogla prepoznati krasili su njenu unutrašnjost. Preobukle smo je u hlače i majice iz Michelline kolekcije. Izabrala sam žutu majicu i crne hlače koje su mi pristajale kao druga koža, Michelle je isto uzela crne hlače no njena majica je bila zelene boje. Ponovno smo sišle u predvorje i izišle van pa krenule travnjakom prema konjušnici koja se mogla vidjeti udaljena oko 400m lijevo od ulaza u dvorac. Par konja paslo je u ograđenom prostoru uz konjušnicu, njihova dlaka se sjajila na suncu.
"Prekrasni su." izustila sam kad smo im se više približili.
"Dobro se brinemo za njih." rekla je Michelle i povela me u konjušnicu te me odvela do lijepe kobile crne dlake.
"Ovo je Drea, inače ju ja jašem, ima iznimno blagu čud i može ju svatko jahati, jako je poslušna." nasmiješila se i pokazala mi gdje stoji oprema te stala pogledom prelaziti ostale konje.
"Ok, Drea." pogledala sam kobilu nakon što sam uz nju postavila opremu i stavila joj uzde. Nije se opirala. Michelle je odabrala svijetlo smeđeg pastuha i sada ga je četkala pjevušeći. Očetkala sam Dreu i osedlala ju, potom sam ju izvela iz konjušnice. Michelle je izjahala na svom konju i stala jedno 10m ispred mene čekajući da i ja uzjašim. Sreća moja što su ovi konji bili normalne veličine za razliku od Rakela.
"Kako se zove taj konj?" pitala sam kad smo kasom krenule prema jugu.
"Selvil. Njega nikad ne moj jahati ako ja nisam u blizini, mali je nepovjerljiv prema strancima." uputila me ona.
"Jesi li naučila koji trik od ljudi iz kuće Kontrole?" pitala sam osjećajući se malo nesigurno na Drei, nisam jahala....pa, nikad, samo sam čitala o tome.
"Ne, s tim se ipak moraš roditi." opovrgnula je ona.
"To me podsjetilo, na povratku ću ti pokazati selo Govora. Trebala bi tamo živjeti, ali nikom ne će smetati ako ostaneš sa mnom u dvorcu." dodala je.
"Ja bih ostala ako je moguće." rekla sam molečljivo.
"Naravno, premjestit ću te u ljepšu sobu." nasmiješila mi se. Pitala sam se koliko je sati, činilo se da je bilo oko 11 kada smo krenule. Brzim kasom smo stigle do grada okruženog kamenim zidinama za otprilike pola sata, sve je tu bilo relativno blizu te sam uokolo mogla vidjeti druga sela u daljini. Stražari su samo poklonili glave kada smo Michelle i ja prošle pored njih ne sjašući sa svojih konja.
4.
Michelle me dovela u veliku, dugu blagovaonicu s jednako velikim i dugim drvenim stolom koji se protezao kroz nju, na stolu su već bili postavljeni pladnjevi s hranom. Za čelom stola je sjedio muškarac kojem je bilo oko 40 godina, lijevo od njega sjedio je mladić ne mnogo stariji od Michelle...
"Michelle? Koliko ti ustvari imaš godina?" pitala sam šaptom kao da sam se bojala prekinuti tišinu u sobi.
"21, ovdje sam već 3 godine." odgovorila mi je također šaptom. Dakle kada je došla imala je 19 godina kao ja sada. Jedan obiteljski posjet rodbini i završila sam u drugom svijetu, ali pomisao da je i Michelle došla ovamo u istoj dobi bila mi je utješna jer mi je dala nadu da ću se i ja tako dobro uklopiti.
"Donna! I ti si tu!" okrenula sam se u smjeru glasa, 3. prilika za stolom bilo je Goren koji me veselo pozivao da sjednjem do njega. Pitala sam se zašto mu se toliko sviđam, imala sam mlađeg bratića s kojim sam se dobro slagala, ali on je bio dječak kojeg sam tek upoznala.
"Voli zbunjene ljude, s njima se osjeća ravnopravnijim nego sa znalcima i mudracima, vjerojatno razumiješ." odgovorila mi je Michelle čitajući mi misli, nisam znala da li da se uvrijedim što me dijete smatra sebi ravnom ili da budem razdragana njegovim entuzijazmom. Odlučila sam se za 2. opciju i sjela uz njega, na 2. stolicu s desne strane starijeg muškarca. Crna kosa i kratka brada tog muškarca bili su prošarani sijedim pramenovima, iako je zračio autoritetom, pogled mu nije bio oštar, čak ni strog.
"Donna, ovo je Kalastar iz kuće Vječnosti, Gorenov djed." predstavila mi ga je Michelle.
"Donna iz kuće Govora, čast mi je upoznati Vas. Hvala Vam što ste se jučer pobrinuli za moju ranu." poklonila sam glavu i predstavila se kada je pogledao prema meni. Nisam znala kako trebam govoriti u društvu pripadnika vladajuće kuća, ali trudila sam se zvučati službeno.
"Drago mi je. Nema na čemu, bila je to sitnica." bio je iznenađujuće skroman. Kada sam podigla glavu da ga pogledam u oči ohrabrujuće mi se nasmiješio. Još jedno iznenađenje, moje oči su samo izgledale zlatno, njegove su to i bile. Na trenutak sam zastala, a potom ohrabrena njegovim osmijehom pitala:
"Pastuh kojeg ste pokonili Gorenu, jako je velik, koje je pasmine? Nadam se da ne vrijeđam svojom izravnošću, jako sam znatiželjna."
"Naprotiv. Volim izravne osobe. Misliš na ono ždrijebe, Rakela?" podigao je obrve Kalastar. Laknulo mi je jer sam sada znala da s njim mogu otvoreno govoriti.
"Ždrijebe? Koliko će još narasti?" jedva sam prekrila svoje iznenađenje.
"Da, narasti će još desetak centimetara. Star je godinu dana, a poklonio sam ga unuku kada je imao 6 mjeseci, za njegov 13. rođendan." nije mi umakao ponos u njegovu glasu kada je izgovorio riječ "unuk". Malo sam krivo procijenila Gorenovu dob.
"Onda stvarno brzo raste." zaključila sam i poslužila se kajganom s obližnjeg pladnja jer sam shvatila da su se svi ostali već poslužili čime su htjeli.
"Moji preci su se voljeli isticati, bilo je to vrijeme borbi za prijestolje kraljevstva kada su malo izmanipulirali dna svojih konja da budu brži, jači i veći od svih ostalih. Ne postoji ime za tu pasminu, ali svi ih zovu konji kuće Vječnosti. Oni, kao i mi iz kuće Vječnosti, žive duže nego što je uobičajeno, mogu doživjeti 50. što je ovdje životni vijek ljudi." objasnio mi je, a ja sam se ukočila od iznenađenja, što zbog dugog vijeka konja, što zbog kratkog vijeka ljudi.
"Čujem da je Rakel dosta vatren. Kako se snalaziš s njim?" obratio se Kalastar svom unuku dok sam ja dolazila k sebi.
"Ne baš najbolje, ali napredujem." iskreno je odgovorio Goren, Kalastar se malo namrštio.
"Daj si vremana, netreba skakati u ponor kako bi osjetio vjetar u kosi." rekao je.
"Vidim da smo svi raspoloženi za razgovore o konjima, no zašto ne bismo pošli jahati navečer?" predložio je mladić do kojeg je Michelle sjela.
"Odlična ideja." prihvatio je Kalastar.
"Prije večere stignemo do mame i tate, a poslje večere na jahanje." ubacio se Goren.
"Rado. Mislim da Vas nisam upoznala." prihvatila sam i pogledom odmjerila mladića koji je sjedio nasuprot Gorena. Imao je markantne crte lica, poludugu smeđu kosu i tamno plave oči. Oko vrata je svezanu kao kravatu imao istu maramu kao i Michelle oko struka.
"Teres, grof kuće Kontrole i Michellin muž." iznenađeno sam zastala po ne znam koji put. Danas sam u visokom društvu.
"Drago mi je." klimnula sam glavom u znak pozdrava i pogledala Michelle koja je izgledala kao da je netko otkrio jednu od njezinih dobro čuvanih tajni, ali ipak nije mogla sakriti osmijeh koji joj je zaigrao na usnama.
"No, bojim se da ovdje ne ćeš naići ni na jednu pasminu ikoje vrste koje poznaješ. Ovdje su se bića drugačije razvijala nego na Zemlji." uputio me Teres. Primijetila sam i sama neke razlike, no ovo mjesto je bilo užasno slično Zemlji. Mogla sam disati ovdje, piti i jesti isto što i oni, dakle životni uvijeti nisu bili različiti. Ovdašnji ljudi također su izgledali gotovo identično kao i ljudi na kakve sam navikla, da mi ne čitaju misli i da ne znam da posjeduju posebne moći lako bi ih zamijenila za Zemljane. Dobro, možda Kalastara ne, zlatne oči su na Zemlji moguće samo uz leće.
"Vidi stvarno! Ona je novopridošla, zar ne? Iznenađujuće se brzo uklopila." javio se Kalastar.
"Da. Stvarno se lako prilagođava." zadovoljno je izjavila Michelle.
"Što da kažem? Nosim se s ovim najbolje što mogu. Nisi mi se pohvalila da si grofica, te marame su kao prstenje?" skrenula sam temu sa sebe na nju.
"Da, baš kao prstenje. Nije bilo vremena za priče o meni, treba prvo doznati ključne stvari za život ovdje, a sigurna sam da te još uvijek muče mnoga pitanja." odgovorila je ona mirno.
"Zašto ne bismo svi o tome kasnije porazgovarali uz piće, nije ni zalogaja pojela, a krv joj se ne će sama nadoknaditi." zaustavio je Kalastar razgovor, osjetila sam se prozvanom i skoro osvratila "Da, tata." jer me Kalastar u tom trenu živo podsjetio na mog oca, no svladala sam se i šutke pojela kajganu.
"Eto, a sada pitanja i odgovori." objavio je Kalastar kada su sluškinje i sluge sa stola odnijeli pladnjeve s ostacima hrane i na njihovo mjesto postavili par vrčeva i svakome od nas uručili čaše. U svoju sam ulila nešto crvenkaste tekućine iz najbližeg mi bokala, okus tekućine je bio poput soka od borovnice. Ovdje su svi bili tako pristupačni i prijateljski nastrojeni, osjećala sam se nevjerojatno zaštićeno, na Zemlji, priznajem, nije uvijek tako. Ali! Na Zemlji je moja obitelj, prijatelji i svi su sigurno strašno zabrinuti za mene.
"Da li možda znate kada će se opet otvoriti portal?" pitala sam tužno.
"Ne uskoro, iako se u zadnjih par desetljeća otvorilo više portala nego u cijelom prošlom tisućljeću, mislim da je razumno ne očekivati da će se sljedeći portal otvoriti prije sljedeće godine. Ovaj kojim si ti došla bio je prvi koji se otvorio nakon onog kojim je došla Michelle prije 3 godine." odgovorio mi je Kalastar. Ostala sam u stanju šoka, mislila sam da ću se moći prije vratiti, obuzeo me val ljutnje i želje za divljanjem, ali ništa nisam mogla napraviti što bi popravilo situaciju. Stusnula sam šake i zube te pričekala par sekundi duboko dišući da se kada progovorim ne počnem izderavati na sve prisutne od ljutnje i nemoći, nisu to zaslužili.
"Što li se događa na Zemlji da je toliko poljuljana ravnoteža naših dviju dimenzija? Da je sve u redu portali bi se otvarali samo jednom u 150 ili 200 godina." ponovo je progovorilo Kalastar priređujući mi još jedno iznenađenje, portali se otvaraju da održe ravnotežu....možda pružaju alternativan bijeg kada sa nešto dogodi u jednom od svijetova, to sam zaključila iz njegovih riječi, no mislila sam da se ne zna zašto se portali otvaraju. Koliko dugo već Kalastar živi da može uspoređivati sve do toliko daleko u vremenu? Možda samo dobro zna povijest.
"Možda je to zbog globalnog zatopljenja. Velike promjene u temperaturi, ozonske rupe, potresi, požari i slično." odgovorila mu je Michelle koja je i sama izgledala iznenađeno.
"Na koji su način naše dimenzije povezane?" napokon sam progovorila.
"Kuća Čitanja kaže da su naša 2 svijeta nastala u isto vrijeme u sličnim uvjetima i zbog toga su se i slično razvili te postoje neke zajedničke točke, mjesta koja postoje u oba svijeta, na kojima su portali koji nas povezuju. Zbog tih sličnosti svijetova mi možemo preživjeti na Zemlji i vi možete preživjeti ovdje." odgovorio je Kalastar.
"Nisam čula ni za koga tko vam je sličan na Zemlji." zbunjeno sam odvratila.
"Vjerojatno ne žele biti primijećeni ako su na Zemlji, bili bi proglašeni čudacima i tko zna što bi im se dogodilo." ubacio se Teres. Goren je otišao u drugu sobu nakon što je završio s jelom, valjda nije bio raspoložen za slušanje ovakvih rasprava.
"Znam da se nisu dobro proveli oni koji su bili na Zemlji prije kojih šestotinjak godina. Proglašivali su ih vješticama, ili tako nešto, i palili ih na lomači. Da se razumije, nemam ništa protiv vas i vaše vrste, ali kad se osjećate ugroženima, što je često bez ikakvig dobrog razloga, strašni ste." obratio se Kalastar Michelle i meni. Zvučalo je kao da uopće ne žali za spaljivanim pripadnicima vlastite vrste, vjerojatno misli da im tako i treba kada su dopustili da ih se otkrije. Michelle me pogledala i potvrdno klimnula glavom, opet mi je čitala misli.
"Ako pokušate dignuti neki ustanak protiv nas, morat ćemo reagirati." više jeza za sebe rekao Kalastar, djelovao je pomalo pijano ako se mene pita. Pogledala sam što pije i shvatila da je uz njegovu čašu stajao poluprazan bokal crnog vina.
"Mislim da nema smisla prijetiti ovim ljupkim damama, Kalastare." našalio se s njim Teres.
"Vidiš svašta, mladiću, kada živiš koliko i ja. Imam već 64 godine i....mislim da sam popio dovoljno vina za danas." nisam mogla, a da se ne nasmijem zajedno s Teresom i Michelle na ovu izjavu.
"Nego, ovo izgleda kao selo. Kada se kaže otišao je u tu i tu kuću na što se misli?" pitala sam Michelle kad je smijeh utihnuo.
"Gotovo si sama odgovorilia na svoje pitanje. Misli se na selo u u kojem žive pripadnici te kuće. Sela su sagrađena u krugu oko grada koji je polovično i prebivalište kuće Vječnosti. Grad se sastoji od 2 dijela, dijela u kojem živi kuća Vječnosti, a s njima i kuća Čitanja, i dijela gdje se nalaze tržnice, krčme i sve ostalo, tu se druže pripadnici svih kuća, pokazat ću ti. odgovorila mi je.
"Dame, ja vas napuštam, moram obaviti par sastanaka. Vidimo se." pozdravio nas je Teres, Michelle ga je otišla ispratiti i vratila se za minutu.
"A sada, hoću znati kako si dospjela ovdje, kako si postala grofica i sve, sve. Pričaj mi!" zatražila sam čim se vratila.
"Jao kad Teres sazna da o njemu potajno pričate...." javio se Kalastar.
"Jao kad vam kći sazna da ste se ponovno napili." vratila mu je Michelle.
"Da, da, da.... Ima moj unuk dobru intuiciju, on se odmah maknuo od vas prepredenih žena." izjavio je on i teatralno izašao iz sobe. Michelle i ja smo se pogledale i prasnule u smijeh.
"Zar je stvarno u redu ovako razgovarati s pripadnikom vladajuće kuće?" pitala sam kad smo se prestale smijati.
"Ne, ali s pijanim pripadnikom vladajuće kuće, da. Ne će nikome govoriti o ovome niti nas tužiti nas ikome što se malo šalimo na njegov račun jer bi ga pripadnici vlastite kuće više ismijavali što se napio od malo vina." objasnila mi je.
"No, da se vratimo na temu, pretvorila sam se u uho." nasmiješila sam joj se, zapela sam ovdje na najmanje godinu dana, nema smisla očajavati, iako sam se još malo hrvala s osjećajem nemoći, bila sam dobre volje nakon porcije smijeha.
"Dobro, dobro. Sve ću ti reći." uzdahnula je ona.
3.
Probudila sam se rano ujutro i posvetila se proučavanju svog novog okruženja kojeg sam mogla vidjeti kroz prozor. Dobar dio zemlje nije bio nakrcan drvenim i kamenim kučicama kakve sam mogla vidjeti u daljini, vjerojatno je to još bio posjed vlasnika dvorca u kojem sam se nalazila. Tu i tamo ležao je pokoji šumarak, uočila sam i par polja u daljini s jedne strane svoda. S druge strane naziralo se par drugih dvoraca za koje sam bila sigurna da su iz blizine bili divivski i veličanstveni. Čudila sam se samoj sebi kako se dobro nosim sa svime što se dogodilo....Moji roditelji mora da su užasno zabrinuti za mene. Okrenula sam se prema vratima kada sam čula da netko kuca.
"Naprijed." pozvala sam tu osobu da uđe. Bila je to ista sluškinja koja mi je sinoć donijela večeru.
"Dobro jutro, gospođice. Gospodarica Michelle vas zove u šetnju prije doručka. Poslala vam je ovu haljinu i cipele. Trebate li pomoć oko odijevanja?" obratila mi se ljubazno i položila lijepu, blijedo plavu, a na pojedinim dijelovima i biserno bijelu haljinu na moj krevet.
"Ne, mogu sama. Hvala. Zamolila bih vas da me pričekate pred vratima jer ne znam kamo trebam poći." zamolila sam nakon što mi je pred noge spustila blijedo plave baledinke koje su se slagale uz haljinu.
"Naravno, gospođice." rekla je i izašla iz sobe. Skinula sam pidžamu, oprezno navukla haljinu te potom ukoračila u iznenađujuće ugodne cipele. Pretražila sam ladice ormarića koji mi je bio postavljen uz krevet i našla malo ogledalo u drvenom okviru. Gledala sam se u njega držeći ga u jednoj ruci dok sam drugom prolazila kroz svoju kestenjastu kosu koja mi je padala na ramena, ali ne preko njih. Na svijetlu sunca koje je ulazilo kroz prozor izgledala je crveno. Uspjela sam ju zagladiti, nije više bila raščupana. Zagledala sam se u svoj odraz, koža mi je bila nezdravo blijeda zbog gubitka krvi što mi nije bilo po volji. Ako ste se dobro zagledali u moje oči mogli ste vidjeti da su svijetlo, svijetlo smeđe i na rubovima zelene, a ne zlatne kakvima su se činile. Vratila sam ogledalo u ladicu i izišla iz sobe, pred vratima me, kao što sam ju zamolila, dočekala sluškinja. Bilo mi je čudno kretati se u haljini toliko dugoj da mi je lelujala oko gležnjeva.
"Odvest ću vas u perivoj, tamo vas čeka gospodarica Michelle." obavijestila me i povela niz hodnik, čim je mogla skrenula je u lijevo gdje smo prošle kroz širom otvorena dvokrilna vrata i našli se na šljunčanoj stazi koja se dijelila na lijevu, desnu i srednju stazu koja je vodila ravno. Ovog puta skrenule smo desno i odmah nakon zavoja prošle kroz metalni luk prekriven ružama svijetlo roze boje.
"Oh, stigla si. Hvala, Niera. Možeš ići." obratila se Michelle meni, pa sluškinji koja se naklonila i udaljila istim putem kojim smo došle. Michelle se ustala s klupice na kojoj je dotad sjedila i stala uz mene.
"Jutro." pozdravila sam
"Jutro. Jesi li dobro spavala?" pitala me. Krenule smo polako hodati stazom. Nosila je blijedo ljubičastu haljinu i bijele baterinke te bijelu maramu kroz čiju je sredinu prolazila jedna, jedina, zlatna nit. Marama je bila vezana oko struka poput pojasa.
"Jesam, hvala." odgovorila sam.
"Drago mi je. Želiš li nastaviti naš razgovor od jučer?" pogledala me kao da čeka erupciju vulkana.
"Da! Zašto ja imam tako malu sobu kad si ti očito velika faca i sigurno imaš neku veliku i lijepu gostinjsku sobu?" na trenutak nije bilo reakcije, a zatim se Michelle iskreno nasmijala iznenađena takvim pitanjem.
"Vidiš, kad si se onesvijestila tvoja rana je počela jako krvariti, prenijeli smo te ovdje najbrže što smo mogli jer u školi nemamo liječnika i smjestili u sobu najbližu vratima. Imala si sreće što nam je u gostima i Gorenov djed. On je iz kuće Vječnosti , zatvorio ti je ranu, zar si zbilja mislila da je prirodno da ti se tako duboka rana zatvori preko noći?" objasnila mi je iako je moje pitanje bilo samo četvrtinom ozbiljno osjetila sam se posramljenom. Naravno da sam bila do neba zahvalna na svemu što su Michelle i ostali učinili za mene i što još uvijek čine. Iskreno, otkako sam se probudila pa sve dosad nisam ni pomislila kako mi se rana tako brzo zatvorila jer nije bilo one oštre boli koja bi me podsjetila da je rana uopće tu. Pogled sam polako skrenula na lijevu nadlakticu osjećajući se krajnje glupo.
"Hvala na svemu." napokon sam rekla gledajući Michelle u oči.
"Nema na čemu." nasmiješila mi se.
"Zašto toliko toga radiš za mene?" pitala sam znatiželjno.
"Jer ti je trebala pomoć, došla si u novi svijet i treba ti netko tko će te malo uputiti u njega, a i podsjećaš me na sebe kad sam tek sam tek došla. Tada sam i ja bila zbunjena i tražila pomoć, bila sam puna ozeblina jer sam se našla u planinama kada sam prošla kroz špiljski portal, a bila je kasna jesen. No više o toj zgodi kasnije, pitaj me što te još zanima." rekla je susretljivo. Shvatila sam da ću na pitanja o njoj dobiti odgovor kada na njih dođe red.
"Rekla si da je Gorenov djed iz kuće Vječnosti, mora da mu je otac bio iz kuće Kontrole da je i on iz nje." to je bila više teorija nego pitanje, ali Michelle je shvatila što sam htjela.
"Ustvari da, ali to ti ovdje nema velikog značenja, kuća Čitanja po rođenju smješta djecu u kuće, oni mogu osjetiti kakvim su moćima obdarena iako su tek novorođenčad. Prošle godine se paru iz kuće Lova rodilo dijete koje je smješteno u kuću Zemlje. Jedina je razlika što su djeca s rodbinom u kućama veće moći nerijetko mnogo ambicioznija i ponosnija od ostale. Eto, uzmimo Gorena za primjer, već bi htio raditi na kontroli velikih životinja kao što su konji, a posebno Rakela jer mu je on bio rođendanski poklon od djeda, iako u svojoj dobi još nije spreman na to. Naravno, takvu djecu rodbina češto posjećuje u njihovim kućama." nadovezala se Michelle.
"Uz ljude sličnih sposobnosti mogu više naučiti, to razumijem, ali tko se brine za njih ako ih odmah odvoje od roditelja?" nastavila sam temu.
"Oh, ne odvoje ih odmah, u svoje kuće odlaze tek s 6 godina kada kreću u školu gdje uče o svojim moćima, kako ih kontrolirati i koristiti. Većina djece završi u kući gdje imaju nekoga rodbinski povezanog pa se oni brinu za njih, a oni koji nemaju dobe skrbnika. Škola savladavanja moći traje do 15. godine života, a nakon toga odlučuju kakav trening žele, kao specijalizacija. U kući Kontrole su specijalizacije za ratnike, kontrolore životinja, savjetnike ili učitelje kako mi kažemo i slično tome. Specijalizacija traje do 20. godine. Kuća Govora to nema jer su umovi ljudi drugačiji, to je razlog zašto smo ovdašnjim ljudima nečitljivi, ali može se naučiti kako to zadržati ili omogućiti im pristum našim mislima po želji i kako čitati njihove misli, a i ljudske ako nam je to dopušteno. To možeš naučiti od onih 10% koji su odavdje i imaju te moći ili od nekog tko je već to naučio. Iznenađujuće je što sve ljudski možak može usvojiti kad mu netko pokaže kako." pogledala me značajno.
"Zato ti možeš komunicirati mislima i čitati moje!" zaključila sam.
"Tako je. Mogu te pokušati naučiti ako želiš. Mislim da će ti dobro ići, imaš otvoren um, želiš usvojiti sve što možeš, to se osijeti." nasmiješila se.
"Može, ali ne još. Vama su nazivi kuća kao prezimena? Svi imaju jedno ime, mislim da ću i ja ubuduće izostaviti pravo prezime, netko bi mogao pomisliti da ismijavam Sjeverno kraljevstvo. Ti govoriš ljudi i za osdašnje i sa one sa Zemlje, čini se kao da si se jako udomačila. Nego, kako si postala učiteljica kuće Kontrole ako si iz kuće Govora?" Michelle je dosad potvrdno klimala glavom na sve što sam rekla i zastala kad sam došla do pitanja.
"Vidiš, ja radim s djecom do 10 godina, takvima treba puno potpore, razumijevanja i hrabrenja jer se još ne vjeruju u sebe. Kuća Govora i kuća Kontrole su u dobrim prijateljskim odnosima. Moj učitelj, koji me naučio telepatiju, uočio je da imam odgovarajuće osobine za rad s djecom i predložio me za mjesto učiteljice upravitelju koji me zaposlio nakon pokusnog tjedna. Morat ćemo nastaviti nakon doručka." objasnila je i pogledala na mali ručni sat, stvari poput sata i kanalizacije, hvala Bogu, su me odvraćale od misli da smo stvarno u srednjem vijeku. Većinu vremena sam razgovarajući gledala ili u Michelle tražeći reakciju ili u šljunak koji mi je krckao pod nogama pa sam tek sad, nakod što sam ugladala dvokrilna ulazna vrata, shvatila da smo napravile krug oko dvorca.
