2.
Nakon par minuta brzog hodanja u tišini, za mene to jest, Enia i Goren su sigurno nešto raspravljali mislima jer bi se svako malo Goren pored mene namrštio ili vragolanski osmijehnuo, smo izašli na veliku čistinu. U prolazu sam primijetila da je Goren bio jedno od starijer djece u ovoj skupini. Na proplanku je bilo dvadesetak djece između 6 i 14 godina, ali niti jedno dijete nije bilo starije.
"Ovo je naša škola, sva djeca iz kuće Kontrole vježbaju svoje moći ovdje, na životinjama, pod nadzorom odraslih naravno." objasnio mi je Goren. Opuštalo me što je tako prijateljski nastrojen.
"Pod odraslim nadzorom misli 2 učiteljice: Enia i ja ih nadgledamo i savjetujemo." uključio se novi glas, ususret nam je hodala druga učiteljica, iznenadilo me što je izgledala tako mlado, nije mogla biti starija od 23 godine. Njena duga plava kosa sjala je na suncu, izgledala je kao zlato, imala je nasmiješeno lice i zelene oči koje su izazovno sjajile. Činila se prelijepom da nosi istu običnu haljinu kakvu je nosila Enia.
"Hvala." nasmiješila mi se, sada smo stajali u krugu, osjetila sam kako mi se usta otvaraju od iznenađenja, pročitala mi je misli.
"Michelle, iz kuće Govora. Enia kaže da trebaš pomoć i da vjerojatno nisi odavde." pružila mi je ruku koju sam prihvatila.
"Ona će se pobrinuti za tebe." rekla je Enia i uputila se prema dugoj drvenoj kolibi, vjerojatno konjušnici jer je odvela Rakela.
"Vježbaj s psima, Gorene." predložila je Michelle kada je vidjela da mu nije drago što ne može više pokušavati ukrotiti pastuha koji se uz Eniju ponašao tako pitomo dok se inače ponašao divljim.
"Ako baš moram. Drži se Donna." mahnuo mi je i udaljio se pračen u stopu, ona dva psa koja su nam dosad pravila društvo su krenula za njim.
"Donna, lijepo ime i gadna rana. Dođi." obratila mi se Michelle ovoga puta ozbiljnim glasom, prije je zvučala tako bezbrižno. Slijedila sam ju, odvela me do kolibe na rubu šume odakle sam upravo izišla. Čekaj, pa još sam bila u šumi, samo sam izašla na proplanak.
"Kakvo je ovo mje...." započela sam pitanje, no slabost je napokon uzela svoj danak. U vidokrugu su mi zaplesale crne točke, osjetila sam kako mi se noge povijaju pod težinom tijela i onda je nastupio mrak. Poželjela sam upitati tko je ugasio svijetlo, ali nisam mogla.
"Samo se treba naspavati, a kada se probudi pošteno najesti. Izgubila je dosta krvi." začula sam muški glas kada mi se svijest počela vračati.
"Mrzim krv." promrmljala sam i razmakla neobično teške kapke. Ne sječam se da sam bila ovoliko umorna.
"Dobro večer." pozdravila je Michelle moje buđenje, pogledala sam ju. U svijetlu svijeća je izgledala pomalo jezivo.
"Večer, dakle spavala sam sve do zalaska sunca." iznjela sam svoju teoriju. Pridigla sam se u krevetu, bila sam u maloj sobi, imala je krevet na kojem sam ležala, ormarić do njega na kojem je bio složen moj kupaći kostim i sanduk ispred kreveta. Iznad kreveta je bio prozor kroz koji je ulazio ugodno svijež, noćni zrak. Trebalo mi je neko vrijeme da napokon pogledam što je zamijenilo moj kupaći kostim. Bila sam odjevena u jednostavnu, bijeu pamučnu pidžamu.
"Brzo kopčaš, u jednoj si od soba mojeg krila dvorca." zadovoljno mi je priopčila Michelle. Vlasnik muškog glasa mora da je izašao iz sobe kada sam ja dolazila k sebi jer smo bile same.
"Dvorca?!" povikala sam naglo. Znam što se dogodilo, izvukli su me iz jezera, u komi sam, na aparatima u nekoj bolnici, a um mi je zarobljen u svijetu snova.
"Da, dvorca. Dobro došla Donna North u Sjeverno kraljevstvo." nasmijala mi se Michelle.
"Ironije li. Kako mi znaš ime?" da, sanjam.
"Enia mi je rekla mislima." , odgovorila mi je, "I čula sam kako te Goren zove."
"Kuće Kontrole, Govora, Sjeverno kraljevstvo. Gdje sam, pobogu, i kako sam tu dospjela." mislila sam na glas.
"Uf, krenimo ispočetka. Jesi li danas išla plivati i zaronila preduboko?" pitala je Michelle.
"Ne, skočila sam u vodu, stijena mi je raskolila ruku, noge su mi se saplele u travu i utopila sam se." odvratila sam grublje neko što sam htjela.
"Blizu, ali ne. Izgleda da si izgubila svijest, struja portala te odvukla na ovaj svijet i izbacila te na obalu." odgovorila je ona napola mi čitajući misli i dajući objašnjenje za moj osjećaj kojeg sam dobila dok sam bila u jezeru, osjećaj da me nešto vuće. Uzdahnula sam i ponovo legla u krevet, još nisam bila dovoljno jaka za vođenje prepirki.
"Kada si došla k sebi dolutala si do Gorena i Enie. Enia je isprva mislila da misliš nešto loše jer ti nije mogla pročitati misli, no kad je vidjela da si zbunjena i ozlijeđena shvatila je da nisi opasna i dovela te k meni. Onesvijestila si je prije no što sam ti mogla povezati ranu, trebala sam biti brža, no nisam znala koliko si slaba. Vjerojatno te samo adrenalin i strah za život držao dovoljno prisebnom da potražiš pomoć, a kada si ju našla tijelo te izdalo." pozorno sam slušala njeno objašnjenje, bilo je logično. Vjerovala sam da je upravo tako bilo.
"Nalaziš se u drugoj dimenziji, dimenziji Mašte, kako je ja zovem. Do nje dolaziš kroz portale na mjestima koja su zajednička našem i ovom svijetu. Ono jezerno, npr. postoji i na Zemlji i ovdje, te zato služi kao portal. Kuće Kontrole je jedna od zajednica ljudi sličnih sposobnosti, oni mogu mentalno kontrolirati biče slabija od sebe. Kuća Govora se sastoji od 90%
ljudskih biča sa Zemlje, a ostalih 10% su ovdašnji ljudi sa sposobnosti zaključavanja misli tako da postanu nedostupne ostalima oko njih i radije se sporazumijevaju govorom nego mislima." naglo je zastala. Mozak mi se borio s prihvačenjem novih spoznaja i informacija.
"Pratiš li me?" upitala je Michelle.
"Da. Nego, kakvo je Sjeverno kraljevstvo i kako to da su me tako lako prihvatili?" htjela sam još mnogo toga pitati, ali činilo mi se da imam dovoljno vremena i da će na sve doći red.
"Jednostavno. Vladajuća kuća je kuća Vječnosti, oni kontroliraju svoja, a ponekad i tuđa tijela sve do same srži, dokle god imaju energije mogu kontrolirati svaku stanicu, stvarno fascinantno. Svi ovdje su prijateljski nastrojeni ako im ne predstavljaš prijetnju. Kriminala gotovo nema, rijetke su budale koje bi ovdje kršile pravila. Ipak, ako se u to upuste...nada u brzu smrt umire posljednja." stresla sam se od pomisli što bi moglo dočekati prijestupnike kao kazna. Kaznitelji iz kuće Vječnosti koji ti prisiljavaju tkiva da se međusobno razaraju godinama prije no što umreš...
"To je ekrtremna kazna, ima i blažih." odvratila je Michelle čitajući mi misli.
"Zašto je ovdje sve uređeno kao u srednjem vijeku?" nastavila sam s pitanjima kako bih promijenila temu.
"Jer im drugačije nije potrebno." odgovorila je kratko.
"Kako rade ti portali? Hoću li se moći vratiti?" sjetila sam se svog glavnog problema, a usto sam je sjetila da nisam ništa jela cijeli dan osim onog sendviča za doručak prije no što sam krenula na jezero.
"Obično su zatvoreni, nitko točno ne zna zašto se otvaraju, možda jedino oni iz kuće Čitanja. Ta kuća se sastoji od osoba koje su kao kombinacija svećenika i znanstvenika, dogodi se tu i tamo da se tu nađe i koji vidovnjak. Portali ostaju otvoreni između izlaska sunca i njegovog zalaza, obrnuto također. Ljudi iz kuće Tla, ili Zemlje, kako god ti zvuči bolje, mogu osjetiti gdje će se i kad otvoriti portal, poznajem par njih pa se ne moraš brinuti. Moći ćeš se vratiti kada se u blizini ponovno otvori neki portal, ali ne ću te pustiti prije no što malo ojačaš. Mnogo ljudi ovdje dospije slučajno i večina ostane, nije loše kada se navikneš. Ostala pitanja ću odgovoriti nakon što smanjimo rizik da umreš od gladi." odgovorila mi je čak i na par nepostavljenih pitanja koja su se nadovezivala na moja, a i naslutila je, ili je naprosto pročitala u mojim mislima, kako sam skapavala od gladi.
"U redu, ajmo." počela sam ustajati iz kreveta kada su u sobu ušle dvije sluškinje, jedna mi je položila pladanj s večerom u krilo.
"Rekla sam im da ćemo večerati u ovo vrijeme." rekla je Michelle i pogledala sluškinje koje su se naklonile i izišle iz sobe.
"Zar si ti neka princeza? Živiš u dvoru i poslužuju te kada hoćeš, klanjaju ti se...." znatiželjno sam ju pogledala no ona se samo nasmiješila i rekla:
"I to ćeš saznati nakon jela."
Jele smo u tišini, nisam mogla vjerovati, ali meso koje je bilo posluženo je imalo okus poput piletine. Iako je bilo još puno pitanja koja sam htjela postavit nakon jela to nije bilo ostvarivo jer su mi se oči sklopile same od sebe i po 3. put danas moj se svjesni um isključio.
1.
"Ne, dušo, nemoj plakati. Naći će ju, nije mogla daleko otići." tješio je gospodin North svoju ženu. On, njegova žena i njihova kći jedinica, Donna su bili u posjeti rođacima van grada. Tog jutra su Donna i njezine sestrične, Clara i Stalla, odlučile provesti par sati kupajući se u obližnjem jezeru. Kuća tete Sare je bila nešto dalje od ostalih kuća u selu, kod ruba šume. Ljeti je zbog toga kuća bila u toliko potrebnojhladovini. Zbog izloženosti suncu su u ovom kraju ljeta bila strahovito vruća. No, oko 300m od kraja šume nalazilo se malo jezero u kojem je mladež najčešće tražila spas od vrućine.
Klara je roditeljima ispričala što se tamo dogodilo, Stella nije progovorila ni jednom riječju, vjerojatno je bila u šoku. Otišle su do jezera, ostavile ručnike na obali i ušle u vodu. Nakon kratkog plivanja naišle su na brdo kamenja koje je sezalo do duboke vode, također je bilo jako visoko i strmo. Donna se, ut potporu druge dvije djevojke, odlučila na skok. Bila je skakačica u vodu, skakanje s visine joj nije bilo strano, a sestrične su ju zamolile da im pokaže par figura pri skoku. Popela se na sam vrh, okrenula se tako da je stajala leđima okrenuta od ruba stijene, odrazila se i napravila ispruženi salto unatrag prije gracioznog urona u vodu. Djevojke su oduševljeno zapljeskale, no veselje nije dugo trajalo, Donna ni nakon 5 minuta nije izronila. Clara i Stella su odjurile kući i ubrzo nakon toga počela je potraga. policija je prvo mislila da se Donna u nešto saplela i da je, u slučaju da se nije uspjela osloboditi, njeno tijelo još negdje u jezeru. Ta se teorija pokazala netočnom nakon što su ronioci par puta preronili jezero uzduž i popreko ne nalazeći ni traga Donni. Druga teorija bila je da se nakon izrona dezorijentirana zbog nedostatka kisika uputila u šumu gdje se izgubila. Psi su već satima pretraživali šumu bez uspjeha.
"Nismo trebali dolaziti, na kilometre odavdje nema mjesta s kojeg bi nam se javila ako je izašla iz šume na drugoj strani. Tamo nema sela." jecala je Donnina majka Daphne.
Otvorila sam oči i naglo se okrenula na bok kašljući, iskašljala sam nešto vode. Jedino što mi je bilo poznato u krajoliku koji me okruživao je bilo jezero na čijoj sam obali ležala. pridigla sam se u sjedeći položaj uz uporno protestiranje vlastite lijeve ruke. Pogledala sam i vidjela uzrok oštre, pulsirajuće boli. Od lakta pa sve do ramena protezao se dubok rez. Zastenjala sam i shvatila koliko sam krvi izgubila i koliko je jop uvijek gubim, oko mjesta na kojem je lezala moja lijeva ruka bila je velika lokva krvi koja se polako, ali sigurno odlijevala niz blagi nagib obale u jezero. Nisam imala tkanine kojom bih povezala ranu, imala sam samo modri, jednodijelni kupaći kostim koji sam nosila. Odgurnula sam se od zemlje desnom rukom i stala na noge lagano teturajući prema obližnjem drvu koje sam odlučila iskoristiti kao oslonac dok mi se u noge ne vrati osjećaj za stabilnost. Čvrsto sam pritisnula žilu u pazušnoj jami nadajući se da ću tako zaustaviti dotok krvi u lijevu ruku, a time i krvarenje. Naslonjena na drvo počela sam se prisjećati što mi se dogodilo. Nisam pravilno procijenila udaljenost doljnjeg kamejna pri skoku, na bazenu to nije potrebno, kad sam uronila u vodu lijeva ruka mi je prešla preko oštrog ruba kamena. Kako sam otvorila usta da vrisnem od boli sav zrak mi je pobjegao iz pluća, to nije bilo sve, u boli i panici stala sam snažno zamahivati nogama koje su se zbog toga saplele u travu koja je rasla u jezeru. Koliko god se trudila, nisam se mogla izvući. Udovi su mi postali teški i hromi, nisam imala zraka, voda mi je nemilosrdno nadirala kroz usta, osjetila sam kako tonem. Kao na me nešto povlaći u dubine, da, takav je to bio osjećaj, pred očima mi se rasprostrla tama jer sam sklopila oči, odustala sam, znala sam da ću se utopiti, ali potrošila sam i zadnju iskru snage što je ležala u mome tijelu. Ironije li, odlična plivačica i skakačica u vodu u vodu se utopila. Čekaj! To se nije dogodilo, nekako sam uspjela doći do obale, pluća su mi bila ispunjena zrakom, bol me podsjeća na glupu grešku koja ju je proizvela. Ipak, nešto nije u redu. Kako sam uspjela isplivati? Znam da ljudsko tijelo, kada je život u opasnosti, može izvesti nevjerojatne pothvate, ali izgubila sam svijest. Je li moguće da sam se nesvjesna svojih postupaka izvukla na obalu? Mora da su mi noge uspjele skliznuti iz travnatih spona jer sam prestala udarati njima. Ako se nekim čudom to tako dogodilo, a moralo je jer bih inače bila mrtva, kako to da jezero ne izgleda isto kao što ga se sjećam? Odlučila sam na to pitanje odgovor tražiti neki drugi put jer sam osjetila kako me ponovno obuzima slabost. Morala sam naći pomoć i to brzo. Kako sam bila u nepoznatom okruženju i nisam znala kojim smjerom krenuti ništa što vidim mi ne će pomoći. Sklopila sam oči i svu koncentraciju usmjerila na osjet sluha. Oko mene su bezbrižno cvrkutale ptice, prepoznala sam pjev par vrsta, no taj mi podatak nije od prevelike koristi kao ni šuštanje šikare kada je blizu mene projurio gušter. Napokon, mukli zvuk konjskih kopita u pravilnom kasu me ispunio nadom. Izgleda da netko voli jahanje. Zvuk je malo dolazio malo odlazio pa sam se prenula i brže-bolje krenula u smjeru odakle je dolazio. Trebalo mi je 5-10 minuta da se kroz gusto granje drveća i grmlja probijem do mjesta odakle sam mogla vidjeti velikog konja smeđe dlake kako kasa u krug oko male siluete. Dijete? Gdje su mu roditelji? Približila sam se malo bliže. Dječak je izgledao kao da mu je oko 12 godina, no u usporedbi s veličinom konja, reklo bi se da nije viši od 6-godišnjaka! Konj je bio neprirodno visok, shvatila sam dmjeravajući ga. Svaka djevojčica, ili gotovo svaka, ima fazu zaluđenosti konjima ili ponijima, ja sam u svojoj naučila ponešto o pasminama. Ovaj konje je bio građen poput arapskog konja, odisao elegancijom andaluzera, no bio je toliko velik da bi trebao biti visok barem 3m samo kako bi ga uspio zajahati. Ovog dječaka mogao bi ubiti jednim udarcem kopita. Točno u trenutku kada sam to pomislila konj se počeo propinjati i povlačiti uže kojim je bio vezan, a koje je onaj dječak držao s drugog kraja.
"Rakel, mir! Što ti je odjednom?" povikao je dječak i povukao konja bliže. Ne! Glupi dječak, ubit će ga. No, to se nije dogodilo. Konj je počeo bijesno njištati, ali prestao je čim jga je dječak pogladio po prsima. Ostala sam gledati u čudu, no primijetila sam da nije gotovo, konj je ponovno podignuo prednje noge i udario nekoliko centimetara pored dječakove glave, kao da ga je nešto omelo pa je promašio metu. Kopita su mu svom snagom udarila u granu na podu koja se prelomila uz glasan KRAK. A bila je to debela i čvrsta grana. Vjerojatno srušena nekom olujom. To je mogla biti dječakova lubanja. Iz šume, s dječakove desne strane, došetala je vitka žena tamne, gotovo crne kose, ponosnog držanja i strogog pogleda. Nosila je jednostavnu haljinu boje šampanjca. Na trenutak ili dva dvoje ispred mene su se samo gledali, zatim je dječak spustio pogled na svoje cipele izrađene od kože. Izgleda kao netko posramljen ili netko koga upravo kore. Možda oboje. Konj, imenom Rakel, ako sam dobro zapamtila, mirno je prišao ženi i pognuo glavu da ga ona može gladiti po njušci. Koja promjena, do malo prije se činio divljim. Mogu li komunicirati mislima? Govor tijela dječaka upućivao je na obranu, možda joj se pravda. Bol u ruci napokon me prenula iz misli i sjetila sam se zašto sam ustvari ovdje. Bilo je pravo čudo što me do sada nisu primijetili. Iskoračila sam iz šume pridružujući im se na proplanku. Žena me pogledala. Imala je, po mojoj procjeni, oko 35 godina. Nitko nije ništa rekao, no ona je djelovala zbunjeno.
"Možda vas naprosto ne čuje. Ja sam Goren iz kuće Kontrole", prvi mi se obratio dječak i naklonio glavu u znak pozdrava.
"Donna North. I nisam sigurna što mislite pod kuća", nespretno sam priznala.
"Što tražiš? Ne poznajem te, a izgleda da ne čuješ mentalne glasove", progovorila je žena tihim, promuklim glasom, kao da nije govorila godinama.
"Znači, stvarno komunicirate mislima?" izletilo mi je prije nego što sam se uspjela svladati, "Ovaj... tražim doktora. Ozlijeđena sam i bojim se da bih mogla izgubiti svijest ako izgubim još krvi", objasnila sam.
"Da, komuniciramo mislima. Ti si očito iz kuće Govora. Ja sam Enia, učiteljica iz kuće Kontrole", odgovorila je ona nakon kraće stanke. Glas joj je sada bio glasan i jasan, a rukom mi je pokazala da ju slijedim.
"Imaš sreće. Druga učiteljica je iz kuće Govora. ona će ti pomoći", priopćio mi je Goren. On i ja smo slijedili Eniu koja je jako brzo hodala. Jedna sam održavala korak s njom.
"Odlično. Hvala, Gorene. Mislim da bez tebe komunikacija ne bi bila moguća", zahvalila sam iskreno, a on se nasmiješio. bacila sam pogled preko ramena. Rakel nas je pratio. Goren je još držao uže kojim je konj bio vezan, no iza njega bila su dva psa koje nisam prije vidjela i malo sam poskočila od iznenađenja. Bili su veliki poput bernardinaca, no izgledom su podsjećali na vukove s dugim, kitnjastim repovima, kao lisice, a kretali su se nečujno. Prevarila sam se. Primijetili su me i mislima usmjerili te pse iza mene. Da sam ih pokušala ozlijediti ili opljačkati, rastrgali bi me prije no što bih ja shvatila što se događa. Bila sam sigurna u to.
E pa dragi moje eto početka ove priče. Primam likove (no oni će se tek pojaviti u kasnijim postovima jer ću u prvih par dosta objašnjavati te će se radnja malo sporije odvijati).
Imam dvije vrste likova, 1. su obični ljudi tako da u opisu opišite malo osobnost svog lika, ostavite ime i ime nekoga čija će slika pretstavljati vaš lik.
2. su pomalo drugačiji, ostavite isto kao i za prve, ali dodajte jednu moć koju bi htjeli da vaš lik posjeduje, po njoj ću smjestiti vašeg lika u adekvatno mjesto u priči. Upozorenje, nema elemental moći.
Naravno kod oba tipa birate opredjeljenje svog lika (negativac/pozitivac) :).
