"Na Zemlji sam u tvojim godinama pod utjecajem raznih pisaca počela i sama pisati. Pisala sam jednu priču u kojoj sam došla do zapleta kojeg sam stvarno zakomplicirala pa nisam znala kako da ga raspletem. Ostala sam jednom budna u noći razmišljajući o tome, bila sam toliko umorna da su mi se oči same sklapale, ali obečala sam sama sebi da ću smisliti rasplet do jutra. Bilo je tako teško, na kraju sam se mogla jedino koncentrirati na želju da uđem u vlastitu priču, kada bih bila u njoj mogla bih bolje vidjeti sve mogućnosti, to sam mislila. E pa, upravo se to i dogodilo. Tako umorna, napola svjesna sobe u kojoj sam bila, umom sam prešla u svoju priču i gotovo tamo poginula." dramatično je zastala i pogledala me.
"Ali to nije ovaj svijet." izustila sam.
"Ne, ali ne budi nestrpljiva, doći ću do toga. Nakon što sam se uspijela vratiti u svoje tijelo odlučila sam da završetak moje priče, na žalost, ne će biti sretan. Mučilo me što se ustvari dogodilo pa sam slično pokušala s još par priča. Nisam mogla. Stvarala sam ih samo za tu svrhu i nisam obračala pozornost na detalje koji bi te priče učinili dovoljno....stvarnim, dovoljno razrađenim da bi se taj svijet mogao u potpunosti zamisliti....da bi postojanje svijeta iz te priče moglo biti moguće u dimenziji mašte. Nakon puno mozganja i potrošenog papira stvorila sam priču o mudracu, bila je toliko potpuna da sam mogla umom u nju i ući. Moja znatiželja je bila toliko jaka da sam uspijela otkriti, na temelju pokušaja i pogrešaka, kako funkcionira dimenzija mašte, a mudrac kojeg sam stvorena je imao odgovore na sve što nisam sama mogla otkriti. Vidiš, mudrac mi je objasnio da sve priče koje netko osmisli, a da su dovoljno dobro napravljene, postanu stvarne u dimenziji mašte, ali samo tvorac priče može ući u nju kada se nađe na graci sna i jave. Recimo, da ja padnem u komu um bi mi prešao u jednu od priča kojih sam stvorila, znaš da za ljude u komi govore da stalno sanjaju, to bi mom umu postala stvarnost i možda se nikada ne bih probudila. No, iako i ovaj svijet ja svrstavam pod dimenziju mašte to nije ustvari istina. Ovaj svijet sam slučajno otkrila u svojim razgovorima s mudracem. Kalastar ti je rekao prirodu ovog svijeta, paralelan svemir sličan našemu." nisam znala zašto mi to govori kada je ovo mijesto drugačije. Ovdje sam tijelom i umom, a i ona je.
"Tako sam ja saznala za ovaj svijet. Ima još nešto, pitala sam ga kada i gdje će se otvoriti portal nakon što mi je ispričao kakvo je ovo mjesto." zaustavila se u pripovijedanju.
"Ti si svojevoljno došla! I odmah si se snašla jer si znala gdje tražiti." pogledala sam ju u čudu.
"Da, tako nešto. Doduše bila sam malo dezorijentirana i puna ozeblina, kao što sam već jednom spomenula, pa sam se bojala da ću umrijeti prije no što dođem do nekog sela." rekla je i ponovno ušutila.
"Zar ti ne nedostaje rodbina i prijatelji?" nisam razumjela zašto bi to napravila.
"Ljude poznaješ po njihovim postupcima." progovorila je zamišljeno.
"Ovo što ću ti sada ispričati govorim u namjeri da me shvatiš. Razumjet ćeš zašto i nadam se da ćeš nakon toga moći imati povjerenja u mene." htjela sam joj reći da joj već vjerujem vlastitim životom jer bez nje da mi pomogne do sada bih već bila mrtva, izgladnjela negdje daleko u potrazi za svojim mjestom u ovom svijetu, dala mi je krov nad glavom i dijelila je hranu sa svog stola samnom, a postala mi je i nova prijateljica, netko na koga se mogu osloniti. Ona je energično odmahivala glavom, pramenovi plave kose lelujali su joj oko lica, ovo je bio jedini trenutak kada sam željela da mi pročita misli, ali ona izgleda da te misli nije odobravala.
"Ovakav bi te lakovjeren i naivan karakter mogao ubiti. Možda ti se čini da si u mirnom svijetu, prijateljskom, ali i ovdje ima mnogo opasnosti, a netko tko ti želi nauditi mogao bi preuzeti moj izgled. No, ako znaš nešto što oni ne znaju o meni moći ćeš prosuditi s kime govoriš." rekla je to krajnje ozbiljno, toliko ozbiljno da sam ostala šokirana, sve do sada bila je razigrana i nasmijana. Pogledala sam njene zelene oči, vidjela sam nešto novo: bol.
"Negdje u vrijeme kad sam naučila kako ulaziti i izlaziti u dimenziju mašte bez problema, a u to vrijeme sam već znala sve o toj dimenziji, dogodilo se nešto... nešto što me nagnalo da potražim mjesto za bijeg. Bio je moj 18. rođendan i moji roditelji su pristali napraviti zabavu za moj uzak krug najboljih prijatelja u vili u planinama koja je bila na iznajmljivanje. Svi smo se tog dana okupili, putovali smo jednim od onih modernih brzih vlakova, svi nasmijani, pogotovo moja starija sestra, stalno je govorila kako sada napokon i njena mlađa sestrica ulazi u svijet odraslih." Michelle se nasmiješila jednom stranom usnica, pogled joj je bio uprt u daljinu, kao da nije više bila sa mnom, bila je negdje daleko.
"Uvijek misliš kako se loše stvari događaju nekom drugom.... Vlak je u zavoju izletio iz tračnica i zabio se u rub tunela u koji je vlak trebao ući. Zbog brzine i jačine udara gotovo su svi u prvom i drugom vagonu poginuli.... Naš kupe... bio je u prvom vagonu." počela je plitko disati, niz obraze su joj se spuštale krupne suze, tijelo joj se treslo od zadržanih jecaja, ali nije stala, nastavila je govoriti iako je vjerojatno ponovno proživljavala svaki trenutak agonije.
"Mnogi su ostali na mjestu mrtvi, drugi su se još satima borili no nisu izdržali dovoljno dugo da ih prenesu u bolnicu... Najbliži su mi izdisali pred očima, ja sam se izvukla s modricama i plitkim rezovima... sestra me zaštitila vlastitim tijelom... Ne boji se, smrt je lakša od života.... to mi je rekla prije no što je umrla." nije više mogla govoriti. Ustala sam, otišla do nje i čvrsto ju zagrlila, ona je plakala i jecala glave položene na moje rame. Ostale smo tako nekoliko minuta.
"Nemoj više govoriti, znam da ti je teško, ne trebaš više ništa reći." rekla sam kada sam primjetila da se ponovno spremala progovoriti.
"Ne, želim da znaš." odgovorila je odlučno i ponovno se uspravila te položila ruke na stol kao da se pridržava.
"Preživjela mi je mama i jedna prijateljica, no pale su u komu, roditelji su mi bili jedinci, nisam imala mnogo rodbine i taman sam bila dovoljno stara da dobijem punomoć nad maminim životom, a mama mi je uvijek govorila da ne želi živjeti na aparatima... Istog dana kada sam postala punoljetna sam izgubila sve do kojih mi je bilo stalo i ubila vlastitu majku." pobrisala je suze s lica, divila sam se njezinoj snazi.
"Više sam puta poželjela oduzeti vlastiti život, no moja sestra je dala svoj život kako bi spasila moj. To i njezine zadnje riječi su me spriječavale, to mi je davalo snage. No, koliko god se trudila, nisam mogla nastaviti sa životom kako bi svi oni htjeli, ne okružena tehnologijom zbog koje sam ostala sama. Znam da bi oni htjeli da budem sretna. Zar je važno u kojem svijetu?" uputila mi je slab, jedva primjetan osmijeh.
"Ne, nije. Tako mi je žao, nisam te trebala pitati da mi ispričaš sve, nisam znala da ti se dogodilo ovako nešto." ispričavala sam se, osjećala sam se užasno, ipak je moje pitanje pokrenulo ovu temu.
"Ne ispričavaj se, htjela sam ti ovo ispričati. Ja sam ta koja je bila uporna i nije zatvarala usta, haha." pokušala se našaliti, ali vidjela sam na njoj da ju je prisjećanje tih događaja užasno iscrpilo i rastužilo. Nije joj bilo lako, kome bi bilo?
"Vidiš, nakon prolaza kroz portal stigla sam u ovaj svijet. Potpuno sam se uklopila i oko pola godine nakon svog dolaska upoznala Teresa." nasmiješila se. Natočila sam u naše čaše vino iz polupraznog bokala s čela stola.
"Ajd, grofice, živjela!" nazdravila sam joj kako bih popravila atmosferu.
"Živjela." prihvatila je ona i podigla svoju čašu pa ispila par gutljaja. Neko vrijeme smo samo sjedile tako, pijući, razmišljajući, sve dok meni na pamet nije palo jedno pitanje:
"Kako to da svi govorimo istim jezikom?"
"Pa, nas dvije stvarno i govorimo istim jezikom, ali oni ti govore na svom. Ti razumiješ zato što želiš razumjeti, želiš razgovarati s njima, riječi čuješ kao tebi poznate riječi istog značenja kao njihove jer ti oni šalju svoje misli s njima i ustvari ti interpretiraš te misli. To ti se zove misaoni jezik ili jezik misli, svatko taj jezik može razumijeti ako to želi." objasnila mi je promatrajući tekućinu u svojoj čaši.
"Fascinantno." rekla sam zadivljeno, ovdje bi svaki Zemljanin pomislio da ima posebne sposobnosti. Svatko čuje jezik misli, svi se razumiju, nema zapreka i kada ne znaš kako se izraziti naprosto to pomisliš i svi će znati.
"Nije to ništa. Ti ovime već polako učiš telepatiju, a to je zato što se uopće ne opireš. Nažalost, kad se vratiš na Zemlju to ti ne će biti od nikakve koristi jer su umovi ljudi na Zemlji zatvoreni i ne žele dijeliti svoje misli, ali možda s par prijatelja primijetiš da si zadržala tu sposobnost iako to zapravo može svaki čovjek no nije toga svjestan. Tako je lako prepustiti se kada se osjećaš sigurno, zar ne?" nasmiješila mi se Michelle. Njena primjedba me malo protresla. Spomenula je prije da je ovaj mir prividan, da i ovdje gdje sam sada ima opasnosti, način kojim mi je to tada rekla je bio onaj kojim netko govori kada je nešto loše suviše blizu, što li se događa?
"Michelle, što se događa ovdje?" pitala sam naglas.
"Ma, nešto....nije važno, to se provlaći već neko vrijeme, zaboravi na to, sve je u redu." htjela sam znati, ali njen ton bio je konačan, znala sam da razgovor na tu temu smatra završenim, a danas sam već dovoljno štete napravila svojim zapitkivanjem pa sam odlučila to staviti po strani.
"Kako su ona dvojca bezobrazna, ni pozdravila nas ne bi prije no što odu." progovorila je Michelle gledajući vratara koji je u sobu ušao samo na tren.
"Ajmo i mi van. Znaš li jahati?" skrenula je pogled na mene.
"U teoriji, ali fali mi prakse." odgovorila sam.
"Lako je, brzo ćeš se naviknuti. Dođi, idemo se presvući." izjavila je uvjereno te ustala i krenula prema vratima sobe, ja sam sljedila njen primjer. Došle smo do prostrane spavaće sobe nakon prelaska preko par kamenih stepeništa i prolaska kroz dug hodnik. Ormar s odjećom, velik krevet s baldahinom, noćni ormarić, jedna drvena stolica visokog naslona što je bila postavljena uz poličar s knjigama koji je bio postavljen u kutu sobe te tepih od mekog materijala kojeg nisam mogla prepoznati krasili su njenu unutrašnjost. Preobukle smo je u hlače i majice iz Michelline kolekcije. Izabrala sam žutu majicu i crne hlače koje su mi pristajale kao druga koža, Michelle je isto uzela crne hlače no njena majica je bila zelene boje. Ponovno smo sišle u predvorje i izišle van pa krenule travnjakom prema konjušnici koja se mogla vidjeti udaljena oko 400m lijevo od ulaza u dvorac. Par konja paslo je u ograđenom prostoru uz konjušnicu, njihova dlaka se sjajila na suncu.
"Prekrasni su." izustila sam kad smo im se više približili.
"Dobro se brinemo za njih." rekla je Michelle i povela me u konjušnicu te me odvela do lijepe kobile crne dlake.
"Ovo je Drea, inače ju ja jašem, ima iznimno blagu čud i može ju svatko jahati, jako je poslušna." nasmiješila se i pokazala mi gdje stoji oprema te stala pogledom prelaziti ostale konje.
"Ok, Drea." pogledala sam kobilu nakon što sam uz nju postavila opremu i stavila joj uzde. Nije se opirala. Michelle je odabrala svijetlo smeđeg pastuha i sada ga je četkala pjevušeći. Očetkala sam Dreu i osedlala ju, potom sam ju izvela iz konjušnice. Michelle je izjahala na svom konju i stala jedno 10m ispred mene čekajući da i ja uzjašim. Sreća moja što su ovi konji bili normalne veličine za razliku od Rakela.
"Kako se zove taj konj?" pitala sam kad smo kasom krenule prema jugu.
"Selvil. Njega nikad ne moj jahati ako ja nisam u blizini, mali je nepovjerljiv prema strancima." uputila me ona.
"Jesi li naučila koji trik od ljudi iz kuće Kontrole?" pitala sam osjećajući se malo nesigurno na Drei, nisam jahala....pa, nikad, samo sam čitala o tome.
"Ne, s tim se ipak moraš roditi." opovrgnula je ona.
"To me podsjetilo, na povratku ću ti pokazati selo Govora. Trebala bi tamo živjeti, ali nikom ne će smetati ako ostaneš sa mnom u dvorcu." dodala je.
"Ja bih ostala ako je moguće." rekla sam molečljivo.
"Naravno, premjestit ću te u ljepšu sobu." nasmiješila mi se. Pitala sam se koliko je sati, činilo se da je bilo oko 11 kada smo krenule. Brzim kasom smo stigle do grada okruženog kamenim zidinama za otprilike pola sata, sve je tu bilo relativno blizu te sam uokolo mogla vidjeti druga sela u daljini. Stražari su samo poklonili glave kada smo Michelle i ja prošle pored njih ne sjašući sa svojih konja.
Post je objavljen 19.09.2010. u 06:02 sati.