|
Prisjećam se mog dolaska u crkvu i razloga zbog kojeg sam to učinila. Prošlo je mnogo godina od tada. Bila sam u teškoj životnoj situaciji. Rastala sam se, ostala sama s dvoje djece. Sin je tada imao 13, a kći 3 godine.
Breme života me je pritiskalo sve jače. Jednog subotnjeg jutra susrela sam jednog prijatelja kojeg sam upoznala na tečaju iz engleskog. Ne znam kako sam izgledala kad me je on upitao – Sestro što ti je? Očaj mi je izvirao iz očiju. Tada mi je rekao da bi bilo najbolje da dođem sutra u deset sati na nedjeljnu službu. Rekla sam da hoću, ali neka on bude tamo što je i obećao. Razmišljala sam o tome u smislu - a sad još i to. Ali što me to košta. Tako sam u nedjelju ujutro otišla u crkvu i čekala vani. I čekala. Ali njega nije bilo. Ljudi su prolazili kraj mene i nešto me pogledavali i ulazili u crkveno dvorište. A što sad? - pitala sam se. Konačno sam se odvažila i ušla i ja. Na vratim crkve dočekao me je jedan čovjek (on je sada kod Gospoda) pružio mi ruku i rekao – Gospodin s nama. A ja sam pomislila - što je s tim čovjekom, jel mi je još i to trebalo. Odveo me je u salu. Služba je otpočela. Ljudi su me krišom pogledavali. Ustali su na molitvu. Ustala sam i ja. Pa onda Amen, pa Aleluja. Pa sjedni, pa ustani. O moj Bože. Ne sjećam se točno što se tog dana propovijedalo jer sam bila jako zbunjena. Negdje je bila polovina službe i odjednom sam osjetila da više nisam živčana, da sam se smirila. Shvatila sam, to je to. Na kraju službe bilo je govora o krštenju. 14.09.1997. se trebalo krstiti 17 duša. Što me priječi da ne budem ja 18-ta? Na kraju službe prišli su mi mnogi da se upoznaju sa mnom. Do tada je već stigao i moj prijatelj. I on mi je prišao i rekao da mu je drago da sam došla. Prišao mi je i starješina i govorio mi je o krštenju. Ja sam rekla da se želim krstiti. On mi je odgovorio da mogu prvo jedno vrijeme ići u crkvu pa onda donijeti odluku. Na to je moj odgovor bio da ne želim više nekrštena ići u crkvu. To je za mene bilo nespojivo. I nisam pogriješila. Osjećala sam se uzvišeno.
A onda me je stvarnost opet počinjala satirati. Iz stana u kojem sam živjela s djecom dobila sam rješenje za deložaciju. Jedan direktor (malo višeg ranga ) me je vidio, dok sam bila na poslu, kako plačem i pitao što se dogodilo. Kad sam mu rekla, obećao mi je pomoći. Dobila sam od Željezare jednosobni stan. Bila sam i na listi za otkaz kao tehnološki višak tako da su me mnogi još više prijeko gledali. Andrijana je trebala krenuti u prvi razred, a Bojan je bio zadnja godina srednje škole. Očajnički sam se borila za svoju i egsistenciju svoje djece. Tako sam jednog dana shrvana otišla na počinak. Bože zašto si baš mene odabrao za ovakav život? U sebi sam plakala i tako zaspala. U neko doba noći jedan nježan dodir me je probudio. Netko me je utješno pogladio po ruci par puta. Osjetila sam kako mir ulazi u mene. Ležala sam okrenuta prema zidu. Što se to događa? Okrenula sam se. Nije bilo nikoga. A onda sam pogledala na krevet. Vidjela sam otisak na krevetu kao da je netko sjedio. Osjetila sam nečije prisustvo i ogromnu energiju koja je ispunjavala prostor oko mene. Silno sam se prestrašila. Nisam znala što se događa. Provjerila sam, vrata su zaključana, djeca mirno spavaju. Tada sam shvatila da je to bio Isus. Pa jesam li ja to njega otjerala? O moj Bože. Razmišljajući o tome, shvatila sam da mi je Isus dao do znanja da je on uvijek sa mnom i da je spreman uvijek utješiti me i pomoći.
A onda su došle nove nevolje. Andrijani je dijagnosticiran tumor na vratnoj kralježnici, Bojan je krenuo na fakultet, a ja sam bila na minimalcu. Kako sam opet očajnički osjetila potrebu da me Isus potapša po ruci. Daj Bože da se to opet ponovi. Ali ništa. Onda sam kleknula na koljena i počela se moliti i tada mi je srce snažno zakucalo i osjetila sam veliku toplinu u svome tijelu. Bio je to Isus. Shvatila sam da one noći Isus nije izašao iz mog doma već da je ušao u moje srce.
I dalje su nevolje u moj život dolazile i prolazile. Zdravlje mi je narušeno. Roditelji su mi umrli. Ali me ništa od tog nije odvratilo od Isusa. On me je nosio na svojim rukama u najtežim trenucima. On mi je dao nešto posebno. „...mir, i to svoj ....“ Iv 14:27
Poneki put se izgubim u svojim traženjima. Ali me onda nešto zaustavi, kao neki nevidljivi zid. I koliko god da hoću naprijed ne mogu. I začujem Isusa kako govori: – Sestro, to nije put kojim ja želim da ti ideš. „Ja sam put, istina i život.“ Iv. 14:6
|
