Patnje mlade Antonije Klarmo

ponedjeljak, 26.11.2007.

evo kako sam, kaj pitaš? vidiš na meni... siguran korak, osmijeh, čista kosa ...

Nakon što sam se zamalo utopila u šarenilu boja koje mi je život ponudio u zadnje vrijeme, odlučila sam sati na loptu i odlučiti što zapravo želim, što ne želim. lakše je bilo početi od ovoga što NE ŽELIM. Ne želim više raditi na mjestu gdje moram moliti da me stave raditi i još za to biti ne dovoljno plaćena. Kažem nedovoljno jer je satnica 16 kn. Ima i bolje. Znam, hoću mogu.

Ima prijatelja koji su ti vjerni u svemu, ali su ipak vjerniji svojoj obitelji. Takva sam i ja. Ako mi netko naljuti sestru, naljutio je i mene. Pozvala je nekoliko prijateljica na rođendan. Nijedan od njih četiri nije došla na večeru, a potrošilo se 1 500 kn sve skupa. Zvuči puno, ali ne zamjerajte što sam navela iznos.

Ja sam osoba koja ne slavi rođendane. Slavila sam sedmi i trinaesti. Sedmi mi je bio zabavniji. Trinaesti prekratka proslava jer sam doma morla biti do 23 h. Za ostale rođendane ili nismo imali novaca ili ... da, uglavnom nismo imali novaca. A i ja sam takva osoba koja uvijek želi nešto posebno, a ne želim to tražiti od svojih roditelja. Sada kad ću uskoro dvadeset stekla sam naviku ne slavljenja ročkasa ili jednostavno da ti ga ljudi zaborave čestitati. Ne krivim ih, ali barem da oni meni malo bliži i nakon dva mjeseca pošalju porulu : "sorry, zaboravio sam ti na rođendan, pa kad je bio?" jadno, ali znam da ipak misle na mene.

Dakle, odlučila sam da neću stari posao. Znam da sam malo dosadna i izbirljiva jer stalno mijenjam poslove, ali kad ja još jednostavno ne znam što bih radila i kad me nešto ne ispunjava, a svakomalo mi uljeću neke nove ponude.

Zahvalna sam Bogu što mi je danas pružio jednu novu priliku i otvorio jedna nova vrata. Mislila sam da taj posao neću nikada raditi i sada su mi vrata odškrinuta, a ja trebam samo ući. Neću još o tome da ne zacopram, hehe

Drugo što sam odlučila je da ne želim problema s grčkim i opet hvala Bogu što sam se razboljela pa mogu to na miru učiti. ne zahvaljuje svatko na bolesti, zar ne...? A s druge strane ne dobije svatko takvu priliku.

Trenutno se osjećam ovako:

Želim dohvatiti nešto veliko u što čvrsto vjerujem, a nisam nikada vidjela da postoji.

Još samo da se pomirim s Bogom i bit ću najsretnija osoba na svijetu...

|Komentari 1| Print| #|

ponedjeljak, 19.11.2007.

jeff mills_16.11.2007.

Da, da, iako su me neki stariji i jaaako iskusni momci u čudu gledali kada sam im rekla da idem na "tehnjavu", (riječ koju su oni upotrijebili), ja sam se odlično provela, plesala gotovo kao nikada do sada, (kažem gotovo jer baš i nije bilo mjesta za razbacivanje) i moram priznati da je glazba Jeffa Millsa prava finessa.

Hvala Lauri koja je inicirala izlazak, hvala, ljubek i na cugi.

Nema mnogo fotki , ali i ovih par je dovoljno...

Video je malo crn, ali čuje se i napola vidi sve što se čuti i vidjeti mora.

Laura i ja našle smo se u 23:02, kasnila sam dvije minute, joooj mene, po hladnoći je to strašno.

Odmah smo se zaputile do Boogalooa i u blizini pokušale naći neki birc koji radi, ali smo se razočarale i počele pljuvati po metropoli gdje su gotovo u centru grada birtije zatvorene prije ponoći i čovjek nema gdje popiti cugu.

Ušle smo u klub, naručile cugu iiiiiiii... cumpa cumpa je počela.

Ljudi su bili oduševljeni, rasplesani, Mr. Mills je imao samozatajan osmijeh na licu svom.

Bila su dva floora, house i techno floor.

Main floor: Ivan Komlinović, Jeff Mills (USA), Zero

Small floor: Rene Russo, Jaka, Chop