petak, 21.09.2007.

Kočna - kraljica Kamniških Alpi


Jednog sam ljeta posebno mnogo planinarila slovenskim Alpama. Osvojila sam oko dvadesetak vrhova visine 2000 m i iznad. U mom sjećanju mnogo je upečatljivih iskustava kao doživljaj jasnog, gorskog jutra i pogotovo gorske noći, kada sam se sa Škrlatice (2470m) spuštala preko Dolkove Špice i Kriškog prijevoja na POGAČNIKOV DOM. U tihoj večeri noć nas je zatekla na prijevoju KRIŽA, a iz dubine promatrala su nas crna oka KRIŠKIH jezera. U daljini, na stijeni, jedva su se kroz maglu nazirala svijetla doma. Sve je djelovalo avetinjski, a u mojoj glavi redale su se slike Hitchokovih filmova. Tada sam se sjetila Danteove rečenice: ''Ostavite svaku nadu, Vi koji stojite pred vratima pakla''. Ali intuitivno, znala sam da će sve biti u redu. Oko 22:30h stigli smo u dom na čuđenje domara i ponekih još uvijek budnih planinara.
Od svih vrhova koje sam do tada prošla izdvojila bih planinu KOČNU, koja je u mojoj duši upisana kao najdraža, veoma zanimljiva i raskošna, s nizom zanimljivih detalja, oblim, visokom stijenama, ''MAČJIM PROLAZOM'' i sa malim nježnim vrhom koji je u suprotnosti s onim što KOČNA pruža do vrha.
Izlet na Kočnu dogovoren je 1997. godine, u manjoj grupi planinara, preko Jezerskog i Češke Koče koja se nalazi na 1524 , visine. To je uredan, omanji dom. Sagradili su ga češki planinari u centru visokih planina: Grintovec, Češke babe, Rinke, Skuta, Dolgi Hrbet, Jezerska i Kokrška Kočna. U domu smo prespavali, a ujutro već u 5:15 smo bili u planini i odmah nas čeka uspon. Zbog velikih iščekivanja i uzbuđenja, imala sam nemiran san, pa mi nedostaje kondicije i osjećam umor. Nakon 1,30 h penjanja dolazimo do zasjenjenih obronaka Kočne na svijetlo sunca, prve sajle i klinove, visine i strmine i mnoge opasnosti. Unatoč svemu, moj umor nestaje i pred ''Mačjim prolazom'' doživljavam pravu Kočnu: kao da smo dolutali u obećanu zemlju čistog zraka, bez i jednog zvuka, samo šapat prirode – gorski vjetrić, kapanje skoro presahlog izvora, glasanje gamsovaca, a sa stijene na stijenu lete naši stalni pratioci, alpske kavke. Naše su oči ljepotom ispunile rascvale žute anemone, plavi zvončići, čija je vrsta endemska, rascvjetali stručak runolista. Tom prirodnom cvjetnom aranžmanu pridružile su se bijele i žute zvjezdice. Svi su živjeli u sretnom skladu, a između njih veselo je poskakivalo sunce u krilima šarenog leptira.
U 12 h stižemo na Jezersku Kočnu, 2540 m visoku, specifično vrlo malenog vrha, crvene boje od željeza, rastresenog, skrhanog gromovima, svog u pukotinama. Još poneka munja i nestat će vrha. Sve se činilo čudnim. I jest čudno. Na nježnom vrhu Kočne jedno moje ''ja'' doživljava središte svemira, otkucaji svijeta su i kucanja mog srca, disanje prirode je i moj dah. Drugo ''ja'' misli na one koje volim i one koje sam voljela.
Još 30' i mi smo na Kokrškoj Kočni, visine 2520 m, čiji je vrh nešto širi. Vidici nisu baš najbolji: magla i sivi oblaci nadvili su se nad Kočnama. Susrećemo dvojicu simpatičnih slovenskih planinara, razmijenjujemo iskustva, dobivamo njihove čestitke jer smo Primorci i slušamo upozorenje: ''Pri spustu obavezno pratite markaciju. Bolje živi zakasniti na autobus, nego stići na vrijeme mrtvi.'' Imali su pravo. Čekalo nas je 1900 m spusta, riskantnog, nedovoljno osiguranog, slabih oznaka, po rasutim grebenima, niz težak ''sipar''. Nije za preporuku. Naš je vodič Boris rekao: ''Najteži spust u Alpama.'' Preko Grdog grebena i Taške došli smo do Suhodolnika, kasno na autobus, ali živi.
Putem, okrenuvši se i želeći pozdraviti Kočnu, ugledala sam je u čupavim oblacima koji su se spiralno omotali oko njezinog vrha.
I danas, nakon niza godina i mnogih još dotaknutih vrhova i planina sjetim se s nježnošću Kočne i svega lijepog što mi je pružila. Rado bih joj ponovo zakucala na vrata.

Silvana Milić



- 18:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Moguće u nemogućem

Planinarila sam sa znanicom, Majom. Krasno sunce, prozračan dan, otvoreni predjeli i savršena staza.
Po građi tla, primjetila sam da smo na slovenskom teritoriju. Stigle smo do kraja uzvisine na ravan, travnati dio.
Objavljujem saznanje;
Silvana: ''Majo, mi smo u Sloveniji!!''
Prepad!!
Maja: ''Nemam osobnu iskaznicu i ništa ne znam.''
Silvana: ''Lijepo! Imam osobnu i sve znam.''
Maja je odahnula i smije se.
Silvana zamišlja postupke slovenskih policajaca: ''Vi koja ništa ne znate možete kući, a vi koja sve znate dođite sa nama!''
Razmišljam kako bih postupila? Platila bih globu ili bi me zadržali u zatvoru, možda bi neka od mojih kćeri došla po mene? Ali samo možda?!
Maja: ''A, joj! Ja se ne bih znala sama vratiti. Molila bih da i mene zatvore!''

- 14:01 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Okrenuta glava


Čovjek zaradio okrenutu glavu.

Tijelo desno, glava lijevo.

I obrnuto.

Hodajući, muku muči.

Gleda ga narod.

I ne razumije.

Jadan lutak poskakuje, krivi se, izdužuje.

Pomoći si ne može.

U ljudskoj ljusci, laž uzeo kao istinu.

Klatara u svom izabiru.

Zarobljen, u sitnoj duši, proživjet će veliki klaun.

PLANINAR… nekad bio!

Milić Silvana

- 13:51 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2007.

Zvijezda Danica

Priče započinju: ''Bila jednom'' ... divna zvijezda Danica. Jutarnja zvijezda. Budila nas je u praskozorje vilinskim pjevom. Sjajem se takmičila sa Suncem i Mjesecom. Samozatajna. Mistična.
Dobila je naziv Venera po rimskoj božici ljepote. Stari Grci zvali su je Afrodita, Eosphorus za jutarnju pojavu, a Hesperus za večernju. Milozvučnim je glasom uzvikivala: ''Laka vam noć, laka noć!''
Pomagala je moreplovcima, ribarima, astronomima, meteorolozima, izletnicima, planinarima... I tako godinama!

---- Rađa se gospođa ''D'' ----


Albert Einstein:
''Svijet je opasno mjesto za živjeti, ne zato što ima ljudi koji su zli, već zato što ima ljudi koji neće ništa učiniti u vezi s tim.''

Nisam sletjela ni na Sunce, ni na Mjesec, već na zvijezdu Danicu. Moja su se krila slomila. Priča je prestala biti priča...
Dogodilo se čudo. Zvijezda Danica postala je hladan, goli kamen, kruti metal. Nula u postojanju.
Proplakao je dio nas i umro sa njom. U njoj.
Gospođa ''D'' kaže: ''Mene bi Bog kaznio kada ti ne bi pomogla.''
Učinila: pala na tjeme i prodala moral!
Pitanje: ''Za koliko sala?''
Bog kaže: ''Peci se cijelog života u savjesti najdubljeg pakla.''
Moj cilj je: napisati ovo za vas i sebe. Idem dalje punim srcem i bogatija.

- 13:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

O kodeksu ponašanja u planini

Priredila: Silvana Milić
------------------------

Da bismo znali nešto o kodeksu ponašanja, moramo znati odakle on proizlazi, odnosno potrebne su nam neke osnove iz etike i morala i dijelovi filozofije kao nauke.
U narodu postoji običaj da je u žargonu izrečena riječ ''filozofiranje'' nešto manje vrijedno, pomalo pogrdno. To nije točno.
Filozofija je nauka koja dolazi iz grčke riječi ''filo – sofia'' (prijatelj – mudrost), a označava mudrost o biti života i prirode, kretanja u društvu i mišljenja.
Dva su pristupa filozofiji: materijalistički i idealistički.
Aristotel je starogrčki filozof i jedan od najvećih mudraca. On je početkom novoga vijeka odvojio od filozofije moral i etiku.
MORAL proizlazi iz latinske riječi ''moris'', a znači običaj. On označava društvene konvencije među ljudima, ispravnost, poštenje, čestitost, polet, odgovornost, način mišljenja. Suprotno od morala je amoral, odnosno pomanjkanje etičkog ponašanja, bezobzirno antisocijalno djelovanje, ludilo.
ETIKA izlazi iz grčke riječi ''ethos'', a ima značenje navade, uzance, ćudi, značaja. Ona nas upoznaje sa moralom, ali ima i kritičnu ocjenu prema moralnoj praksi. Etika ne govori o postojećem stanju, već o onome kako bi trebalo biti. Etičari ne samo da primjenjuju postojeće moralne norme, nego i traže nove. To su čestite osobe koje razlikuju dobro od zla. Etika se temelji na osjećajnosti te govori o čistoći duše.
Zapadni svijet živi na modernom mitu. Radi što želiš i za ništa ne odgovaraš. Zato se događaju ružne i tužne stvari. Sam put prema vrlini je težak, strm i uzak, baš kao u planini. Prema porocima je širok i lagan. Mnogi odabiru ono lakše, to je njihova sloboda. To nije sloboda. Puna je sloboda kada čovjek postupa tako da odgovara za svoje postupke. Čovjek mora sebe mijenjati, govoriti i raditi onako kako misli, a ne suprotno.
Ljudi su različiti, kao i sva ostala bića. Kaže se da ne postoje dva čovjeka jednaka karaktera. Tako da nas ima dobrih i zlih. Mislim da onih zlih ima malo, dobrih još manje, a većina je iskvarena. Navodno, društvo kvari čovjeka. Sa druge strane, ti ljudi, pojedinci i čine društvo. Dakle, logično je da pojedinci kvare društvo!
Kad čovjek promijeni sebe, to mu je i najlakše, jer nitko mu nije toliko blizak da ga može mijenjati kao sebe, tada će se i društvo promijeniti.
Sokrat, starogrčki mislilac i filozof nam poručuje: ''Sad tek znam da ništa ne znam''. Mi živimo u svijetu u kojem mislimo da smo vladajući materijalnim dobrima i vrhunskom tehnologijom postigli sva znanja i da je ono nabolje i najispravnije. Sve ono što je tradicija, neka druga vjera ili kultura ne valja, što nije tako. Tek genijalci postignu toliku razinu znanja da mogu pojmiti koliko je još ogromno naše neznanje.
Svako znanje koje se ne prenosi je mrtvo, ali i znanje u pogrešnim rukama može biti veoma opasno. Albert Einstein o tome nam govori u knjizi ''Moj pogled na svijet''.
Danas imamo niz nauka (psihologiju, pedagogiju, sociologiju) koje nisu povezane i čovjek koji traži odgovor na pitanje ''tko sam'', neće ga pronaći u tim disciplinama.
U novije vrijeme javljaju se znanstvenici koji podvlače čovjekovu osobnost i njegove osjećaje. Knjiga ''Emocionalna inteligencija'' ukazuje nam na nova razmišljanja i iskustva.


PRINCIPI ETIČKOG PONAŠANJA U PLANINI
-------------------------------------

1. BRZINU HODANJA PRILAGODITI NAJSLABIJEM PJEŠAKU
Ponekad se dogodi da u dobro uvježbanu grupu zaluta planinar sa slabijom kondicijom. Takvog planinara nećemo ostaviti u planini. Prilagodit ćemo kretanje prema tom planinaru. Društvo koje ima grupe raznih sposobnosti dobro je organizirano.

2. MORALNU I KRIVIČNU ODGOVORNOST SNOSE ONI VODIČI I PLANINARI KOJI OSTAVE SAMOG PLANINARA
Ponekad planinar ne procjeni dobro svoje fizičke mogućnosti, bolestan je, pod utjecajem alkohola ili indisponiran. Unatoč ovome nećemo ga ostaviti. Objektivne opasnosti koje možemo svesti na pravilo:

"Ideš na svoju odgovornost" jesu: vremenske nepogode, vrućina ili hladnoća, gromovi, odroni, lavine i slično.

3. U PLANINI NEĆEMO OSTAVI RAZNE OTPATKE
Konzerve, plastika, boce, papire, najlon vrećice i slično ponijet ćemo u dolinu. Ukoliko postoje košare poslužit ćemo se njima.

4. PLANINA NAS NE TREBA VIKOM I BUKOM
Tranzistori, urlanje, deranje, zveckanje, glasno pjevanje u planini nije potrebno. Ona nas dočekuje u miru, pružimo joj naš mir.

5. U NESREĆI OSTAVITI SVOJE PLANOVE I PRIDRUŽITI SE
POMOĆI SPAŠAVANJA
Ako znamo, pokušat ćemo pružiti prvu pomoć, dozvati liječnika ako postoji u društvu, GSS ili hitnu pomoć.

6. PLANINARSTVO NIJE SPORT, NE POSTOJI TAKMIČENJE
Jači trebaju pomoći slabijima, nisu potrebna isticanja, planinarimo jer to volimo.

7. KOREKTAN ODNOS PREMA VODIČU
Prihvaćajući grupno planinarenje, prihvaćamo disciplinu grupe i slušamo vodiča. Vodič ima pravo isključiti planinara, ako nije dobro opremljen i ako nije sposoban ići na vrh ili određenu stazu. Neće ga ostaviti u planini, već na mjestu gdje je van opasnosti. Ako je loše vrijeme vodič će promjeniti plan i odustati od vrha. Ne treba biti povodljiv. Panika je jako opasna budući se brzo širi pa i ljudi postanu neuračunljivi. Svojom mirnoćom i znanjem vodič treba smiriti pojedinca ili grupu, a za sve one paničare postoji ona "šuti i hodaj". Nije bitno ako nismo prošli put po oznaci dužine puta.
Pravi smo planinari ako smo prošli put i za vrijeme dana sretno se vratili.
Vodič preuzima veliku odgovornost kod vođenja planinara na izlete i brigu o njima. Poneki vodiči nisu dorasli toj odgovornosti. Vodič se snalazi između dobra i zla. Poneke osobe unaprijed prigovaraju, negoduju, čine loše, izvrću istinu. Pruživši mu ruku dobrote i riječ "hvala" svakom će vodiču biti nagrada.


8. MJEŠTANE I GORŠTAKE PRISTOJNO POZDRAVLJATI
Zahvalit ćemo im se na pružanju sitnih usluga, vode ili hrane i uputa o daljnjem pravcu ili vremenskim prilikama.

9. PLANINARI SE MEĐUSOBNO POZDRAVLJAJU
Mlađi pozdravljaju starije, planinari planinarke, oni koji se penju one koji silaze, daju im mjesto prolaza, a time odaju priznanje za njihov uspon.

10. NA PLANINARSKIM STAZAMA UKLONIT ĆEMO GRANJE I KAMENJE
Prema mogućnosti popraviti ćemo putokaze, uzeti škare i odrezati putem šikaru i granje.

11. U ŠUMI NEĆEMO PRAVITI GOLEME LOMAČE
Vatru ćemo ograditi kamenjem i dobro je ugasiti.

12. NA VRHU UPOTREBLJENI PEČAT I KNJIGU PAŽLJIVO ĆEMO VRATITI U KUTIJU
Upisat ćemo datum, ime i prezime, planinarsko društvo čiji smo član, smijer dolaska i odlaska, a izostaviti neumjesne primjedbe.

13. POŠTOVATI ZAŠTITNA PRAVILA O NACIONALNIM PARKOVIMA
1976. godine proglašena je zaštita žive i nežive prirode.

ZAŠTIĆENE BILJKE: runolist, velebitska degenija, alpski kotrljan, zaštićeni ljiljan, božikovina, sirištara,
tisa, široka veprina.

NACIONALNI PARKOVI: Risnjak, Plitvička jezera, Paklenica, Sjeverni Velebit (Rožanski i Hajdučki kukovi), Mljet, Kornati, Krka, Brijuni.
Zabranjeno je kampiranje, loženje vatre, branje bilja, bacanje smeća, sječa šume, ubijanje životinja.

STROGI REZERVOATI: Samarske i Bijele stijene.

PARKOVI PRIRODE: Biokovo, Medvednica, Kopački rit, Učka

SPECIFIČNI REZERVOATI: Japetić i Lokrum

PARKOVI I ŠUME: Jankovac, Trakošćan, poluotok Marijan

ZNAČAJNI KRAJEVI: Vražji prolaz i Zeleni vir

SPOMENICI PRIRODE: izvor Kupe i otok Jabuka

HORTIKULTURALNI SPOMENICI: Maksimir, Botanički vrt na Zavižanu

SPOMEN PODRUČJA: I i II kategorije

14. U KRAŠKIM PREDJELIMA IZ CISTERNE UZET ĆEMO SAMO VODU ZA PIĆE
Nećemo se umivati, prati noge i razbacivati se.

15. PLANINARSKO SKLONIŠTE NAKON UPOTREBE OSTAVIT ĆEMO ČISTO
Preporučeno je ostaviti višak hrane i ogrijeva u zalihama u kojima smo ga ih našli.

16. U PLANINARSKOM DOMU PREDSTAVIT ĆEMO SE DOMARU
Domaru ćemo pružiti osobnu ili planinarsku iskaznicu, poštivati njegov autoritet, zahvaliti na pruženoj usluzi, pozdraviti na odlasku i reći obavezno smjer.
U spavaonicu nećemo ulaziti u cipelama, prednost noćenja imaju djeca, žene, starije i iscrpljenije osobe. Krevet ćemo ostaviti kakvog smo i našli, znači uredan. Ako je u domu gužva, ustupit ćemo mjesta što prije onima koji dolaze.

17. U DOMU IZA 22 SATA TREBA BITI POTPUNI MIR
Umorni planinari žele odspavati i odmoriti se, a noćno pjevanje uz utjecaj alkohola nije im potrebno. I bez alkohola možemo biti raspoloženi. Pijanci štete ugledu planinara i njihovo je mjesto u gostionama i kafićima.
Pušači također nisu potrebni, a i agresivci su nepoželjni. Moramo misliti i na domara koji se mora odmoriti. Sutra ga čeka novi radni dan, priprema doručka i ručka i prihvat umornih planinara.

Sva ova etička pravila preporuka su iskusnijih planinarima kako bi ih isti prenijeli mlađima, kao što su i meni prenijeli iskusniji.

I na kraju, iznijela bih Goetheovu misao: "VOLJA I LJUBAV KRILA SU VELIKIH DJELA."


Silvana Milić

HPD "PLATAK" PLANINARI "SENIORI" RIJEKE


- 13:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Odškrinuta vrata



''Prijatelj je onaj tko uđe, kad cijeli svijet izađe'' Alban Goodier

Bljesak svjetlosti doveo me do odškrinutih vrata. Ispružene ruke radosnih, vedrih, nasmiješenih i prijateljskih planinara poželjele su mi dobrodošlicu. S njima sam isplanirala mnoge mini-puteve, povezujući ih sa znanima: Učke, Grobinštine, Hahlića, Klane, Liča, Fužina, Tuhobića i druge.
Hodajući, u našim smo ''loncima i padelama'' skuhali: koprivu na pedeset načina, maslačak na dvadeset, divlji poriluk, ispekli različite pite, pripremili sirupe za kašalj, kantarionovo ulje i šparoge ''po Vjeki''. Gljive imaju poseban tretman.
Ponekad u grupu doleti čudnovati list, gospodin Kaos, odmjeri, zavrti i odleti.
Na putu za Triglav, tamo gdje se spaja Tominškova staza i ''čez'' Prag, sveti je izvor, nepresušan, vrelo duše i ljubavi. Kap po kap poklon je žednima i umornima. Svaka kap je dragulj.
I kada naiđete na odškrinuta vrata, znajte da ste našli upravo takav dragulj, još i više – našli ste sebe.

Silvana Milić


- 09:26 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Prvi planinarski koraci - osvajanje Ogulinskog Kleka

Wiliame Blach: ''Velike se stvari čine
kad se sretnu ljudi i planine.''


Uspon traje malim, neravnim puteljkom. Ozarena lica planinara sve su mi dalje. Sad gledam samo njihove naprtnjače i pokoji sažaljiv pogled. Mrzim planinarski smijeh i dobru volju, riječi podrške. Žedna sam , znojna i pitam se gdje je uopće tu ljepota planinarenja?
Moja nasmiješena mama nastoji mi riječima pomoći. Mislim u sebi: ''Kamo si me to dovukla, ti grozna ženo?''
I na kraju svih tih muka, dolazimo u svijet vještica. Mogla sam i mislit. Pa to su njezine prijateljice. Čudesno, maglovito, vretenasto i zbunjujuće mjesto.
Sjednem na prvu klupu. Žedno pijem čaj i mislim da je mojim mukama kraj i da sam dočekala malo mira. Kad ono: opći striptiz. Svi skidaju majice, žene hodaju u grudnjacima. Kako bi moj suprug ovdje uživao! Radoznalo gledam muške planinare. Mirno jedu doručak i ništa ne primjećuju. Da nisu nastrani? U mojoj glavi košmar. Gdje sam to ja?
Nisam se stigla ni snaći, eto opet pokret. Trpam sve u naprtnjaču, crnih misli i slutnji.
Nakon kratkog, ravnog hoda, dolazimo do uspona. Pušem, posustajem, bjesnim. Srce mi je u glavi, a glava tko zna gdje.
Vidim ga iznad sebe. KLEK. Graciozno stoji na bijeloj sumaglici. Iz velike unutrašnjosti kao da čujem podsmijeh. A u meni prkos. Hrabro krećem, iako mi se suprostavlja tisuće oštrih kamenčića. Sretna sam jer savladavam taj put. Tu sekundu nirvane prekida moj pogled prema nebu. Totalna jeza, strahota, užas. Paklu još nije kraj. Vrh Kleka mi se ruga. Tu su i neke sajle, provalija. Kako će to izdržati moje kratke noge i dugi nokti? Očajna sjednem na hladni kamen. Samo me on razumije. Pogledam sa strane i vidim spomen ploče planinara koji su tu nastradali. Bože moj! Hvata me nesvjestica. Moja mama vadi bombone vitamina, iako meni trebaju bomboni hrabrosti. Gledam je. Čovjek bi rekao: sitna, lijepa, krhka ženica, blagih očiju i nježnog osmijeha. Prevario bi se. Iz nje sto vragova viri.
Polako dolazim k sebi. Opet mi nudi bombone. U mom pogledu zrnca ljutnje. Zašto mama? Bila sam dobra djevojčica i djevojka. Uvijek sam mislila da moju stariju sestru voliš više od mene. I sad znam istinu. Nju si ostavila uz obitelj u toplini doma, a mene po Kleku tjeraš kao seljak magarca. Samo ti fali štap da mi koji put daš po leđima.
Došli smo do vrha. Ne mogu doći k sebi. Sjednem na vrh Kleka. Više se ne ruga. Samo se zadovoljno smiješi. Umorna sam. A onda u svojoj kosi, tijelu i nogama osjetim kako me ponesu ruke planine. Prepuštam im se jer su tako visoke i duboke. Pokazuju mi kako da dotaknem vrhove drveća, šum njihovih dubina, tajnu postojanja. Nasmiješene livade poklanjaju mi čudesne mirise, Jaglac maše raskošnom glavicom. U tamnozelenoj šumi čujem hihot vještica, ali onih dobrih. Nemaju metle, već planinarske štapove. Osjećam se tako mala u čaroliji Velikog Kleka.
Vraća se sva ljubav prema mojoj krhkoj, nasmiješenoj, zadovoljnoj mami.
Možda ipak mene voli više?


Boni Velda

- 21:03 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.09.2007.

Pismo mojoj neobičnoj mami

Zašto neobičnoj?

Ne voli kuhat, a išla bi u Afriku. Ne zna staviti viklere i napraviti frizuru, a visila je na Učki, Velebitu, Zugspitzu, u planinama Španjolske. Ne zna od čega se radi limunada a sve planine u Sloveniji ima u malom prstu.
Čudna je i nepredvidljiva ta moja mama. Ne pije, ne puši, zdravo se hrani i to želi za cijeli svijet. A oko nje su sami pijanci i luđaci. Ona se bori protiv svih. I za svih. Oštra je i svako čuje što ga spada. Nježna je. Od muhe napravi slona. Ja znam da je taj slon sinonim za brigu. Živi život na poseban način. Gleda ga oštroumnim očima.
Ljutimo se na nju, njurgamo, ali se ipak brinemo za mamu (čak i zetovi) i iz nje dobivamo veliku snagu. Divimo joj se. Ne dovoljno. Jer kako toj mami kojoj treba zapljeskati, vratiti sve ono što je napravila za nas??
Mogla je biti sumorna, mračna, ljuta, beskorisna, stara, tužna i malena. Ali, ne. Odlučila je biti mudra, pustolovna, staložena i pametna. Čudna strast je u njoj.
Zna što je ljepota tišine i sunčevog sjaja, tajnovitost mraka, bistrina zraka, miris kuša i lavande, tiha snaga zemlje.
Proživjela je sve ružnoće, a divi se svim ljepotama.
Posebna je moja mama.
I to je to.
Volim kad pričam o njoj i ljudi me čudno gledaju. Misle da nije normalna, a i za mene misle isto. Meni je to drago. Jer ja nemam običnu mamu.
Ponosna sam na nju.

Boni V.


- 10:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Priče, putopisi, poezija

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se