04.06.2017., nedjelja
Što je pošlo krivo s arbitražom
 Neke je stvari potrebno ponavljati da bi se razumjele. Tako je i s pitanjem arbitraže sa Slovenijom. Sporazum o arbitraži potpisan je 4. studenoga 2009. godine, a nakon što je Slovenija zloupotrebljavajući svoj položaj članice Europske unije blokirala hrvatske pregovore, a time i hrvatsko članstvo u Uniji. Potpisivanje tog Sporazuma bio je preduvjet da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Sukladno potpisanom Sporazumu, Arbitražni je sud počeo s radom i sve je, više-manje, funkcioniralo do srpnja 2015. godine, kada se saznalo za razgovore između Jerneja Sekolca, arbitra imenovanog od Slovenije i Simone Drenik, slovenske zastupnice u arbitražnom postupku, koji su razotkrili da postoji strategija kako utjecati na druge članove Arbitražnog suda i manipulirati sudskom dokumentacijom. Imajući navedeno u vidu, Hrvatski je sabor dana 29. srpnja 2015. godine primjenjujući međunarodno pravo donio Zaključak kojim "obvezuje Vladu Republike Hrvatske na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisanog 4. studenoga 2009. u Stockholmu, koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog bitne povrede njegovih odredbi od strane Republike Slovenije“. Takav je zaključak donijet u skladu s člankom 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, relevantne UN-ove konvencije koja regulira pitanja sklapanja, primjene i prestanka međunarodnih ugovora, a koji članak predviđa prestanak međunarodnog ugovora kao posljedicu njegove povrede od strane ugovornih strana, u ovom slučaju od strane Slovenije. I tu nastaje problem kojeg danas odgovorni u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova bilo ne mogu ili ne žele razumjeti. Međunarodni ugovor ne prestaje samom odlukom jedne od ugovornih strana, već je za to potrebno provesti postupak, koji je uređen upravo Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora. Dakle, a što je vidljivo iz teksta Zaključka Hrvatskog sabora, ako ga se itko potrudio pročitati, njime je Vladi naloženo da pokrene postupak koji je uređen Bečkom konvencijom i potreban je da bi došlo do prestanka međunarodnog ugovora – Sporazuma o arbitraži sa Slovenijom. Naša Vlada, Vlada Zorana Milanovića je to znala i u skladu sa Zaključkom Hrvatskog sabora i procedurom propisanom u članku 65. Bečke konvencije, već je 30. srpnja 2015. godine pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži dostavom note Sloveniji. Slovenija to, očekivano, nije prihvatila, što je 5. kolovoza 2015. godine i priopćila Hrvatskoj. Zašto je to odbijanje Slovenije važno? Upravo zbog odredbi Bečke konvencije koja u članku 65. stavku 2. i 3. propisuje: „2. Ako u roku koji, osim u slučajevima osobite hitnosti, ne smije biti kraći od tri mjeseca od primitka notifikacije, nijedna stranka ne stavi prigovor, stranka koja je izvršila notifikaciju može, na način predviđen u Članku 67, poduzeti mjeru koju je predložila. 3. Ako je, međutim, prigovor stavila bilo koja druga stranka, stranke moraju tražiti rješenje pomoću sredstava navedenih u Članku 33. Povelje Ujedinjenih naroda.“. Dakle, onome tko pročita Bečku konvenciju, jasno je da je nakon prigovora Slovenije bilo potrebno provesti radnje, u skladu s člankom 33. Povelje Ujedinjenih naroda, potrebne da se riješi nastali spor. Predsjednik Vlade Zoran Milanović je to znao i u skladu s time, 1. listopada 2015. godine, obavijestio predsjednika Europske komisije da Hrvatska pokušava i želi sa Slovenijom pregovorima i razgovorima doći do odgovarajućeg rješenja graničnog spora, da je Slovenija tu Hrvatsku ponudu odbacila, ali da ona što se nas tiče još uvijek stoji. Što je Hrvatska nakon toga trebala poduzeti? Trebala je nastaviti čitati Bečku konvenciju i to čak ne cijelu, već samo njene članke 66. i 67. Naime, upravo je člankom 66. uređeno pitanje što države mogu činiti da bi privele kraju postupak prestanka međunarodnog ugovora, ako pregovori s drugom stranom ne uspiju. U našem slučaju, slučaju prestanka međunarodnog ugovora zbog njegove povrede, predviđeno je sljedeće: „Ako tijekom dvanaest mjeseci nakon datuma stavljanja prigovora nije postignuto rješenje na temelju stavka 3. članka 65., primjenjuju se ovi postupci: … (b) svaka stranka spora o primjeni ili tumačenju bilo kojega drugog Članka dijela V. ove Konvencije može pokrenuti postupak naveden u Prilogu Konvenciji, podnošenjem u tu svrhu zahtjeva glavnom tajniku Ujedinjenih naroda.“. Na žalost, radi se o vrlo lošem prijevodu engleskog izvornika Konvencije koji glasi: „If, under paragraph 3 of article 65, no solution has been reached within a period of twelve months following the date on which the objection was raised, the following procedures shall be followed:“. Dakle, predmetnim je člankom vrlo jasno, slobodan sam reći i izrijekom propisano da država članica međunarodnog ugovora, koja primjenom članka 65. stavka 3. Bečke konvencije nije postigla zadovoljavajuće rješenje, mora provesti proceduru propisanu člankom 66. ako želi do kraja provesti postupak za prestanak međunarodnog ugovora. Da budem potpuno jasan, provođenje formalnog postupka mirenja je PREDUVJET da bi Sporazum o arbitraži prestao bez suglasnosti Slovenije. I sada dolazimo do onoga zbog čega sve ovo i pišem. Tijekom travnja su se u hrvatskim medijima pojavili napisi da je arbitražna odluka unatoč svemu donijeta i da će uskoro biti objavljena. Zbog tih smo napisa kolege Klisović, Miljenić i ja od Vlade zatražili informaciju što je sve provedeno kako bi se spriječila primjena arbitražne odluke. Odgovor na naš upit od Vlade smo dobili 1. lipnja, prije četiri dana i ono što smo u njemu pročitali nas je šokiralo: Vlada Republike Hrvatske, od kada su Kovač i Stier preuzeli vanjske poslove, NIJE PROVELA radnje koje su preduvjet za prestanak sporazuma sa Slovenijom. Vlada istekom godine dana od dostave slovenskog prigovora nije pokrenula mirenje pred glavnim tajnikom UN-a. Vlada od ožujka 2016. nije provela niti jednu radnju nužnu za provedbu Zaključka Hrvatskog sabora i prestanak arbitraže. Mi sada možemo zabijati glavu u pijesak i praviti se da to nije bitno, ali je istina drugačija. Da smo pokrenuli strogo formalan postupak mirenja pred glavnim tajnikom UN-a arbitražna odluka se do njegovog isteka ne bi donosila. Nema tog suda osnovanog u okrilju UN-a, a arbitražni sud to jest, koji bi si dopustio donošenje odluke za vrijeme trajanja postupka mirenja koji se provodi pod pokroviteljstvom glavnog tajnika UN-a. Ali isto tako, a to je puno važnije, taj postupak mirenja traje godinu dana i njegovim protekom, čak i da se sa Slovenijom ne dogovorimo ni o čemu (što je izvjesno), stekli bi se uvjeti da Hrvatska, temeljem članka 67. Bečke konvencije, Sloveniji uputi notifikaciju kojom bi Sporazum o arbitraži prestao. Tek tada i tek nakon tog postupka. Aljkavošću i nesposobnošću HDZ-a dovedeni smo u situaciju da je arbitražna odluka donijeta i da će do njene objave doći vrlo skoro, a da mi nismo učinili SVE što smo mogli da se od nje zaštitimo. Ja se ne želim praviti da je sve u redu kada vidim ovakve propuste. Smatram svojom zastupničkom obvezom na to javno ukazati. Ali, ne da bih prokazivao ili upirao prstom već da bih pokušao pledirati na zdrav razum kolega iz HDZ-a: iako ste debelo zakasnili, iako ste nas doveli u strahovito težak položaj, još uvijek nije sve izgubljeno. Zato, zbrojite se, počnite raditi svoj posao i već u ponedjeljak pokrenite postupak mirenja pred glavnim tajnikom UN-a i pokušajte barem malo popraviti štetu koju ste u zadnjih godinu i tri mjeseca napravili. U prilogu ovom tekstu nalaze se: Zastupničko pitanje i odgovor na njega Zaključak Hrvatskog sabora o pokretanju postupka prestanka Sporazuma o arbitraži Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora |
