srijeda, 08.04.2009.
Lekcija tugovanja
Ne vjerujem više ni u kakve teorije o osjećajima. Ne vjerujem ni u kakvo znanje o emocijama, bez obzira je li temeljeno na literaturi, iskustvu ili istraživanju. Osjećaji vode svoj poseban život, a mi smo im samo medij koji im omogućava postojanje i trajanje. Mi smo bića u koja se osjećaji useljavaju ne dajući nam mogućnosti izbora i ne ustupajući nam pravo na emotivne intervencije. Mi smo, kad su osjećaji u pitanju, samo bespravno useljivi prostori koji ne podliježu emotivnoj deložaciji, bez obzira što se radi o «stanarima» koji nas određuju.
I dobro je da je tako. Kad bismo imali pravo odlučivati o tome što ćemo osjećati, vjerojatno bismo vodili inertan i predvidiv život u kojem bismo svoju duhovnu energiju usmjeravali na stvari koje inače smatramo nevažnima. Puštali bismo u sebe osjećaje po izboru sve dok, u nedostatku onih kojima smo zabranili pristup, birani osjećaji ne bi postali nešto uobičajeno što uzimamo zdravo za gotovo.
Nikad se nisam bojala apstraktnog. I nisam baš puno svog životnog bonusa potrošila na razmišljanja o opipljivim i odredivim stvarima koje imaju svoje zakonitosti. Apstraktno i u meni i u drugima privlačno je zbog svoje nepredvidivosti i vjerojatno bih se rastužila u nekom trenutku u kojem bih pomislila da samu sebe do kraja poznajem ili da sam došla «do dna» nekog drugog bića koje mi je važno. Volim vjerovati u te dubine, makar to bila iluzija koja ljude nerealno oplemenjuje. Previše mi se sviđa biti čovjek i previše volim ljude da bih pristala na jednostavnost. Samo, apstraktno može jako boljeti.
Do prije nekoliko dana mislila sam kako sam uspostavila kakvu-takvu emotivnu ravnotežu. Mislila sam da sam naučila kako se tuga snagom volje «raspoređuje» i kanalizira u izabrane trenutke. I da mogu prevariti stvarnost ako se njome bavim intenzivno, praveći se da imam kontrolu nad apstraktnim u sebi. Vraga. Jedino što sam spoznala jest to da pravu dimenziju tuge nisam mogla ni zamisliti dok me nije lupila svom svojom silinom, nenajavljeno i nezaustavljivo, u trenucima koje nisam mogla ni birati ni predvidjeti. Rupa u srcu postala je krater iz kojeg neprestano kulja lava razorne praznine.
Možemo u teoriji svladati sve to silno gradivo iz tugovanja, voljenja, dijeljenja, osjećanja ili mirenja sa sudbinom, ali u našoj maloj ljudskoj emotivnoj praksi ta je diploma neupotrebljiva. Jer sve te naučene lekcije o nepromjenjivosti sudbine, o konačnosti smrti, o ostajanju na nogama, o ljekovitosti vremena i bogatstvu uspomena lako će poraziti ona jedna ljudska jednostavna činjenica da mi stravično nedostaje. Stravično i nenadoknadivo.
Svladala sam u toj boli još jednu nekorisnu lekciju iz tugovanja, a to je ona da najviše boli ono što se nije dogodilo. Sve ono neizgovoreno, nenapisano, nepodijeljeno, neostvareno, nedočekano – ono što je spadalo u budućnost koja se, eto, nikada neće dogoditi. Čak i da sam tu lekciju svladala puno prije nego što sam je proživjela u praksi, još uvijek bi postojala ta nepodijeljena budućnost koja boli više od svega proživljenog.
Što sam htjela reći? Da u teoriji o ljudskim emocijama ima tako malo životnog. Uvijek ostaje nešto što nikad nismo upoznali, nešto što će nas iznenaditi i navesti da se osjećamo posve neukima, kao da smo tek na početku učenja o osjećanju. Ispada da je život sam jedna neprestana lekcija u kojoj nema odlikaša i u kojoj smo svi vječni ponavljači od kojih mnogi ni ne dobiju priliku za popravak. U toj školi štrebanje je uzaludan posao. Priznaje se samo proživljeno, a i to samo do neke nove i neočekivane lekcije koja nije bila predviđena planom i programom. S tim zaključkom preostaje jedino – živjeti. Živjeti, što god to značilo.
ponedjeljak, 06.04.2009.
Deset ključnih zaključaka o svemu i ni o čemu
.....
1. Nedavno sam primijetila da sam o svom blogu počela govoriti koristeći prošlo vrijeme. «Imala sam blog», izleti mi u nekom razgovoru, kao da govorim o nekom neobnovljivom dijelu sebe, ili o vremenu u kojem više ne sudjelujem. I bude mi žao, jer sam zapravo još uvijek tu, koliko god neuvjerljivo zvučalo.
Zaključak: Može se biti i šutjeti, ili biti a govoriti negdje drugdje, u eteru koji na blogu nema svoju frekvenciju.
2. U posljednje vrijeme puno sam upijala. Knjige, događaje, kazališne prizore, ljude, djeliće razgovora, prizore iz svakodnevnice. Čini mi se da ništa nije prolazilo mimo mene jer sam i najsitnije pojedinosti proživljavala cijelim bićem. Postala sam majstorica akumulacije, prvakinja u prikupljanju impresija.
Zaključak: Promatranje života ide mi bolje nego ikad.
3. Više ne ne izlazi toliko van. Ne pije se. Stpio je i na sangu zakon o nepušenju.
Zaključak: Zrak je čist!
4. Moja najbolja prijateljica je još uvijek ostala najbolja. Život bez nje bio beznačajan:)
Zaključak: Neke stvari su neprocijenjive
5. Radila sam punom parom. Bila sam kreativna, otvarala sam neka nova vrata. Bila sam vrijedna, iako na trenutke pomalo izgubljena u izazovima na kakve nisam navikla. Dosađivala sam svima oko sebe preispitujući svoje ideje, ali napravila sam veliki korak naprijed.
Zaključak: Možemo sve što vjerujemo da možemo.
6. Katkad zastanem u nekoj svojoj misli. Zadržim se u njoj trenutak, dva, i odlučim je zapisati da mi ne pobjegne. Onda to ne učinim, i ona se izgubi negdje u misaonoj reciklaži, kao i tolike prije nje.
Zaključak: Treba pisati. Pisati se mora.
7. Ponekad uživam u kućanskim poslovima. Tako mi je lijepo katkad raditi nešto a da pritom ne moram nužno koristiti mozak. Ugoda moždane neaktivnosti – to je moja mračna tajna. My secret life.
Zaključak: Za čišćenje WC školjke najbolji je Domestos.
8. Kupila sam nešto krpica. I narukvicu. I nekoliko poklona tj. trebam kupiti:)
Zaključak: Ne možeš baš od svega apstinirati.
9. U tjedan dana dva puta sam u stvarnosti doživjela prizor iz filma American Beauty, onaj u kojem plastična vrećica nošena vjetrom pleše u svom životnom vrtlogu.
Zaključak: Poruke su svuda oko nas.
10. Citat u ime zaključnog zaključka: Jedina sloboda koja zaslužuje to ime, jest ona da težimo vlastitom dobru na vlastiti način. (J. S. Mill)
Ne znam što me vuče???????
Ne znam što me tebi, tebi vuče
oli ljudi oli kuće,
oli loza ispod zida,
tvoja domaća besida,
oli jugo oli bura
oli moja bolotura
Dalmacijo maslina te diči
tvoje stine, more i kaići,
Dalmacijo ja ti ljubin stine
Dalmacijo ti me zovi sine
Ne znan što me tebi, tebi vuče
oli spiza, karte oli buče,
srića si mi, potriba i tuga,
ti si meni moja mati druga..
Dalmacijo maslina te diči
tvoje stine, more i kaići
Dalmacijo ja ti ljubin stine
Dalmacijo ti me zovi sine..
***Upalila sam radio i pokušala se opustiti nakon višesatnog upijanja nepotrebnog gradiva. Pjesma koja je bila prva na repertoaru pobudila je u meni neki osjećaj. Pokušala sam zaklopiti oči i razmisliti koji je to osjećaj koji me uspio rasplakati, koji je uspio da mi zadrhti glas pri pjevanju. Nakon skuhane večere morala sam napiasti post jer se nisam mogla smiriti. To je osjećaj pripadnosti. Vjerovali ili ne, dok pišem ovaj post poslušala sam ovu pjesmu 100 puta jer ona mi daje ono nešto da se tak osjećam. Napokon kad sam neke stvari shvatila i rekla da pripadam sad tu gdje jesam, u meni se javlja nemir. Zašto? Pa upravo u ovoj pjesmi je tolika ljubav prema svom kraju i puna je snažnih osjećaja koji jednostavno se ne mogu opisati riječima....moraš ih doživjeti.
Nikad nisam svoj kraj toliko hvalila jer sam stvarno jedva čekala da pobjegnem od tih dosadnih i zatucanih ljudi. Nije mi žao što sam otišla ali mi je žao što postoji tolika otuđenost u ovom velikom gradi i što je postojala u mom kraju. Želim pjevat kao ova klapa, kao svi dalmatinci koji se okupe u zg-u na dalmatinskim večerima i koji su tad i uvijek jedno. Osjećam kao da pripadam njima jer duboko s sebi žudim za tako nečim pa makar to bio i moj kraj, ali poanta je da ne želim pjevat sama.....želim .....želim svoje ljude koje usprkos dosadi i zatucanosti, ih se sjetim, ali gotovo svakodnevno!!!! Krivit ću kao i uvijek vis maior.....more:)!!!
Dalmacijo maslina te dici - Tomislav Bralic & Klapa Intrade
