ponedjeljak, 06.04.2009.

Ne znam što me vuče???????

Ne znam što me tebi, tebi vuče
oli ljudi oli kuće,
oli loza ispod zida,
tvoja domaća besida,
oli jugo oli bura
oli moja bolotura

Dalmacijo maslina te diči
tvoje stine, more i kaići,
Dalmacijo ja ti ljubin stine
Dalmacijo ti me zovi sine

Ne znan što me tebi, tebi vuče
oli spiza, karte oli buče,
srića si mi, potriba i tuga,
ti si meni moja mati druga..

Dalmacijo maslina te diči
tvoje stine, more i kaići
Dalmacijo ja ti ljubin stine
Dalmacijo ti me zovi sine..



***Upalila sam radio i pokušala se opustiti nakon višesatnog upijanja nepotrebnog gradiva. Pjesma koja je bila prva na repertoaru pobudila je u meni neki osjećaj. Pokušala sam zaklopiti oči i razmisliti koji je to osjećaj koji me uspio rasplakati, koji je uspio da mi zadrhti glas pri pjevanju. Nakon skuhane večere morala sam napiasti post jer se nisam mogla smiriti. To je osjećaj pripadnosti. Vjerovali ili ne, dok pišem ovaj post poslušala sam ovu pjesmu 100 puta jer ona mi daje ono nešto da se tak osjećam. Napokon kad sam neke stvari shvatila i rekla da pripadam sad tu gdje jesam, u meni se javlja nemir. Zašto? Pa upravo u ovoj pjesmi je tolika ljubav prema svom kraju i puna je snažnih osjećaja koji jednostavno se ne mogu opisati riječima....moraš ih doživjeti.
Nikad nisam svoj kraj toliko hvalila jer sam stvarno jedva čekala da pobjegnem od tih dosadnih i zatucanih ljudi. Nije mi žao što sam otišla ali mi je žao što postoji tolika otuđenost u ovom velikom gradi i što je postojala u mom kraju. Želim pjevat kao ova klapa, kao svi dalmatinci koji se okupe u zg-u na dalmatinskim večerima i koji su tad i uvijek jedno. Osjećam kao da pripadam njima jer duboko s sebi žudim za tako nečim pa makar to bio i moj kraj, ali poanta je da ne želim pjevat sama.....želim .....želim svoje ljude koje usprkos dosadi i zatucanosti, ih se sjetim, ali gotovo svakodnevno!!!! Krivit ću kao i uvijek vis maior.....more:)!!!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.